-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 63, lipanj 2014. :: Predstavljamo: Domaći u knjižnici ili kako nam demonstratori mogu spasiti život (priča sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu)


Pssst... što su nam demosi otkrili... Razgovarali smo s Davidom Edelom i Ivom Barković, jednim bivšim i jednom sadašnjom demonstratoricom u Knjižnici Filozofskog fakulteta


razgovarale i uredile Vanja Kulaš i Tea Čonč

 

Novosti: Molimo vas da nam se prvo predstavite, što studirate, gdje ste demonstratori i koliko dugo. Koja su vaša zaduženja u Knjižnici?

 

David: Zovem se David Edel, student sam diplomskog studija anglistike i komparativne književnosti. Demonstratorom sam bio pri zbirci Odsjeka za romanistiku, gdje sam radio od jeseni 2008. (kada sam još pohađao preddiplomski studij portugalskoga jezika i književnosti), sve do jeseni 2013. Paralelno s demonstraturom, u više navrata sam honorarno radio i na katalogizaciji knjižne građe, poglavito većih donacija, poput onih naših profesora Augusta Kovačeca i Predraga Matvejevića, te Francuskog instituta. Što se same demonstrature tiče, demonstrator odrađuje šest sati tjedno, sam određuje svoj raspored, prema rasporedu predavanja i drugim obvezama. Nije to veliko opterećenje za studenta. Moj posao se uglavnom sastojao od štambiljanja i čipiranja katalogiziranih knjiga, te dodjeljivanja signatura istima, ulaganja vraćene knjižne građe na police u otvorenom pristupu, pomoći korisnicima u pronalaženju knjiga; poneki student zamoli i za pomoć u potrazi za literaturom za seminarski rad, ili samo za prijedlog kakva dobra štiva.

 

Iva: Zovem se Iva Barković, studentica sam diplomskog studija bibliotekarstva i povijesti umjetnosti. Demonstratorica sam u Službi međuknjižnične posudbe u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu od travnja 2010. godine do danas. Moja zaduženja su se razvijala kroz vrijeme, na samom početku zadaci su pretežito bili fizički – potraga za knjigom u knjižnici, pakiranje te slanje ili skeniranje članaka i poglavlja u knjizi. Zatim sam počela voditi evidenciju zahtjeva drugih knjižnica i komunicirati s drugim knjižnicama putem elektroničke pošte. Danas sudjelujem i u pružanju nove usluge skeniranja na zahtjev u sklopu koje katalogiziram članke i poglavlja, skeniram ih te šaljem korisnicima Knjižnice. Ostali manji poslovi obuhvaćaju sređivanje računovodstvenih naloga i druge administrativne zadaće.

 

Pokušajte se sjetiti iz kojih ste se razloga prijavili da budete demonstratori u Knjižnici. Što najviše volite u ovome poslu?

 

David: To je pitanje kojega sam se užasavao i pri prijavi za mjesto demonstratora. Reći da volim knjige, volim čitati i slično i tada mi se činilo tako ofucanim klišejem, no što uopće reći na to? Još od osnovne sam se jako ugodno osjećao među policama u knjižnicama, počev od školske, pa otkrivajući gradske knjižnice, i radije bih sam čeprkao po policama i sam krojio svoju lektiru (kad god je to bilo moguće, odnosno u onim knjižnicama s otvorenim pristupom građi) negoli se obraćao knjižničarima za pomoć, tako da mi se mjesto demosa činilo kao beskrajno udovoljavanje tom guštu. Kasnije, kad sam počeo raditi, primijetio sam da me, osim toga sebičnog povoda radu u knjižnici, mnogo veseli i kad uspijem pomoći nadahnutim, da ne kažem nadobudnim, korisnicima koji ne uspijevaju naći literaturu, ili nisu sigurni što točno traže. Dakako, postoji i druga krajnost. Za rada u staroj knjižnici, nešto rjeđe i preseljenjem u novu zgradu, znali su nam dolaziti studenti tražeći kakvu knjigu dajući nam samo boju korica kao natuknicu za potragu, postajući jako neugodnima ukoliko smo im pa i pokušali napomenuti da eto narančastih ili zelenih (koje su bile neobično popularne) knjiga imamo jako mnogo, i da bi nam stvarno koristila i informacija poput imena autora ili nedajbože naslova knjige. Ali takve situacije, koliko god možda u tom momentu bile neugodne ili naporne, kasnije postaju dio usmene predaje među zaposlenicima, kojih se vrlo rado sjećamo. Po tom pitanju brucoši su, izgubljeni, sramežljivi i plašljivi kakvi nerijetko jesu, uvijek iznova izvor novih oduševljenja.

 

Iva: Prijavila sam se za posao demonstratorice u knjižnici, jer sam htjela naučiti praktični dio posla uz teorijski dio kojem nas uče na predavanjima. Osim što sam cijelo radno vrijeme na poslu okružena knjigama u čemu se dobro osjećam, najviše me vesele istraživanja koja obavljam za korisnike u potrazi za literaturom koja im treba najčešće za potrebe diplomskog rada ili doktorske radnje. To može obuhvaćati pretraživanje internetskih baza podataka, pregledavanje starih brojeva časopisa iz zatvorenog spremišta ili stvaranje bibliografija.

 

Možete li se sjetiti neke neugodne situacije ili svoje pogreške koja vam je jako teško pala?

 

David: Pa sad, gdje se radi, uvijek ima i pogrešaka. Ne bih rekao da sam ijednom baš toliko zaribao da kukam nad štetom ili svojom nesrećom, ali neugode je svakako bilo. Imali smo u knjižnici par jako problematičnih korisnika koji su, iako ja konkretno s njima nisam imao većeg kontakta, praktički terorizirali i psihički maltretirali neke od zaposlenika Knjižnice. Srećom, takvih nema mnogo. Što se vlastitih grešaka tiče, znalo mi se desiti pri katalogizaciji da zabrljam kataložni zapis, ali to nije strašno, jer uvijek ih možete ispraviti, i vi, i drugi.

Doduše, postoji jedna situacija zbog koje sam se osjećao grozno, ni dan danas ne znam zašto. Naime, u to vrijeme smo se još selili iz stare knjižnice u novu, i dok smo slagali knjige na police zatvorenog spremišta, netko nam je rekao da je stiglo par kutija graničnika (one metalne stvari koje drže knjige da ne popadaju na neispunjenim policama), pa sam ja poslan na kat da ih uzmem za našu zbirku prije negoli opet nestanu (u to vrijeme sve je dolazilo na kapaljku, pa su se knjižničari „otimali“ za sve od zaštitnih folija do graničnika). No, na putu do gornjeg kata saznao sam da je Fakultet zaprimio dojavu o postavljenoj bombi, te su svi morali biti evakuirani iz zgrada Fakulteta i Knjižnice. Sjećam se da je bio petak jer je jedna prijateljica taj dan trebala imati promociju i dodjelu diplome. S viješću o bombi pojurio sam natrag u podrum knjižnice da upozorim ostale da čim prije izađu iz zgrade, no došavši onamo od šefice sam dobio jezikovu juhu jer da je znala da neću obaviti ono po što sam poslan, poslala bi nekoga pouzdanijeg. A ja stajah ondje govoreći sve pokunjenije ali bomba na faksu!! Trebalo je objema stranama par sekundi da se sporazumijemo. (Smijeh)

           

Iva: Srećom nije bilo previše neugodnih situacija koje bih pamtila. Ali, recimo, sjećam se da sam na samome početku često zaboravljala zaduživati knjige koje šaljemo drugim knjižnicama u posudbu (druge knjižnice su kod nas korisnici međuknjižnične posudbe slično kao i naši korisnici) pa bi se vrlo često senzori oglašavali kad bih prolazila kroz njih. Vjerujem da su me knjižničari u prizemlju zapamtili prvo po tome...

 

Što mislite da će vam od znanja i iskustva stečenog u ovome poslu biti najkorisnije u daljnjem životu?

 

David: Demonstriranje je svakako od velike koristi studentima bibliotekarstva, jer im je odlična priprema za kasniji rad u struci. Malo vam pomognu svi kolegiji na studiju za konkretan rad u knjižnici, vidi se to po studentima koji dolaze odraditi praksu k nama i s većinom konkretnih poslova vezanih za njihov kasniji rad u struci se kod nas po prvi put susreću. A u knjižnici se može naučiti mnogo, od konkretnih vještina, koje su vas itekako voljni poučiti pokažete li interes, pa do učenja strpljenju u odnošenju s korisnicima. Ono što sam radom u knjižnici uvidio jest da je to posao koji bih volio raditi u životu. Problem je dakako što nisam bibliotekar, radi čega i razmatram upis studija bibliotekarstva nakon diplome iz anglistike i komparativne. No ima vremena za to.

 

Iva: Vjerujem da sam naučila dosta stvari koje mi prije nisu bile poznate, pogotovo jer je međuknjižnična posudba specijalna usluga, ali i da sam usavršila znanja i vještine koje će mi sigurno biti od koristi u daljnjem profesionalnom radu. Osim što sam se upoznala s radom s korisnicima, naučila sam kako knjižnice međusobno surađuju u dijeljenju građe te istrenirala vrlo važan posao u knjižničarstvu – katalogizaciju. Osim toga, mogu reći da sam definitivno usavršila svoje noge i ruke (sada mogu nositi dvostruko više knjiga nego što sam mogla na početku) koje su začudo dosta potrebne za rad u knjižnici. (Smijeh)

 

Davide, s obzirom da je Iva počela raditi kao demonstratorica u novoj zgradi Knjižnice i priznala nam je da se tek maglovito sjeća kako je to izgledalo prije, na kraju imamo jedno specijalno pitanje samo za tebe. Pokušaj ukratko sintetizirati razlike prije-poslije, rad u staroj knjižnici i sad u novoj zgradi.

 

David: Ja sam počeo raditi u knjižnici dva mjeseca prije negoli su počele pripreme za selidbu u novu zgradu, tako da su mene i moje tadašnje kolege zatekle ponešto drugačije obveze. Bilo je tu dosta fizičkoga rada, s pakiranjem i prijenosom knjiga, te raspakiravanjem, zatim usisavanje prašine (čovjek ne bi povjerovao koliko je se nakupi, pogotovo na knjigama s najviših polica). Trebalo je tada i čipirati i resignirati svu knjižnu građu koja je išla u otvoreni pristup. Sve u svemu, mnogo posla. No bilo je uzbudljivo biti u središtu svega toga!

Zaduženja demonstratora su se s vremenom i preseljenjem u prostor nove knjižnice ponešto izmijenila. Nekad je naš primarni posao bio rad na posudbi knjiga, posuđivanje i razduživanje, no danas s tim praktički nemamo dodira, uslijed uvođenja pomoćnih knjižničara koji rade na pultovima, te radi takozvanog očuvanja privatnih podataka korisnika, nešto što, inače, nije bio problem u starim knjižnicama, a danas se demosi, očito, percipiraju kao kakav hazard. Čemu točno, tko će znati.

Što se tiče knjižnice općenito, mnogo je razlika u odnosu na rad u starim knjižnicama i u novoj. Pozitivne promjene su otvoren pristup korisnika knjižnoj građi, što nije bilo moguće u starim skučenim odsječkim zbirkama. Zatim, mnogo dulje radno vrijeme s korisnicima. Nekoć su zbirke radile za korisnike između tri i šest sati dnevno, sada je knjižnica otvorena 12 sati dnevno, a odnedavno radimo i subotom. Nova zgrada knjižnice napokon je studentima i nastavnom osoblju priskrbila adekvatan prostor za rad, sa čitaonicama na šest etaža, pristojan broj računala, ali i „samice“, sobe za individualni rad s referentnom građom koja nije za posudbu.

S druge strane, predmetni stručnjaci su prije mnogo bliskije surađivali s korisnicima, sada sama arhitektonika prostora to otežava – nekoć ih je samo pult odjeljivao, sada je to i po nekoliko vrata, te praktički morate slati izaslanika kako biste došli do svog knjižničara. Prije je u odsječkim knjižnicama atmosfera bila mnogo neformalnija, opuštenija, moglo se slušati glazbu, neometano razgovarati, a sad, spajanjem prostora za učenje i rad, s pultom za posudbu, kad god progovorite, korisnici vas mrko gledaju. Dakako, oni su u pravu, treba poštovati radnu atmosferu, ali čovjeka ponekad uhvati nostalgija za dobrim starim vremenima.

 

Novosti: Iva i Davide, hvala vam na odgovorima.

 

Još u ovoj rubrici:

Uvodnik (piše Tea Čonč)

Pssst... što su nam demosi otkrili... Razgovarali smo s Davidom Edelom i Ivom Barković, jednim bivšim i jednom sadašnjom demonstratoricom u Knjižnici Filozofskog fakulteta

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-