-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 63, lipanj 2014. :: Razgovarali smo


Razgovarali smo s tri predstavnice školskih knjižničara - Danicom Pelko (predsjednicom Sekcije za školske knjižnice HKD-a), Vanjom Jurilj (predsjednicom HUŠK-a) i Ivanom Vladilo (predsjednicom HMŠK-a)

 

razgovarala i priredila Tea Čonč

 

Novosti: Za početak, predstavite nam sekciju/udrugu na čijem ste čelu, njezin ustroj, ulogu i način rada.

 

Danica Pelko: Počeci Sekcije za školske knjižnice sežu u 1973. godinu kada je na godišnjoj skupštini Hrvatskog bibliotekarskog društva u Rijeci predloženo njezino odvajanje od Sekcije za dječje i školske knjižnice. Ideja je realizirana 1978. godine kada se osniva Sekcija, jer su školske knjižnice postale bibliotečno-informacijski centri (BIC) i kao takve ulazile u BIS (bibliotečno-informacijski sustav) koji je organiziran pod vodstvom Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Od 1997. godine u sastavu Sekcije su Komisija za osnovnoškolske i Komisija za srednjoškolske knjižnice. Uz prekid od nekoliko godina, Sekcija i danas radi u ovakvom ustroju. Uloga Sekcije je da se u okviru HKD-a kao krovne udruge knjižničara u Hrvatskoj zalaže za interese školskog knjižničarstva koje ima određene specifičnosti u odnosu na ostale knjižničarske djelatnosti. Smatram da je bez obzira na raznolikost interesa važna suradnja i zajedništvo svih knjižničara u Hrvatskoj jer ćemo jedino tako biti prepoznati u društvenoj i političkoj zajednici i jedino tako ćemo moći ostvariti svoje ciljeve. Članovi Sekcije i dvaju komisija se vrlo rijetko sastaju zbog problema organizacijske prirode, vjerojatno je rekordan sastanak po brojnosti bio u Vodicama 2013. kad se uspjelo okupiti čak 18 članova Sekcije. Uglavnom se dogovaramo elektroničkim putem, iako i dalje smatramo da treba iskoristiti svaku priliku za neposredan razgovor i susret u stvarnom, a ne samo virtualnom svijetu.

 

Vanja Jurilj: Hrvatska udruga školskih knjižničara je nacionalna strukovna udruga utemeljena s ciljem promocije, promicanja i unapređenja školskog knjižničarstva u svim njegovim aspektima. U ostvarivanju tih ciljeva polazi od temeljnih načela: jednake slobode pristupa informacijama, idejama i mislima za sve, u skladu s Općom deklaracijom UN-a o ljudskim pravima i UNESCO-ovim Manifestom za školske knjižnice.

Udruga ima podružnice u svim županijama u Republici Hrvatskoj. Najviše tijelo upravljanja Udruge je Skupština koja se održava svake godine i u njezinu radu pravo sudjelovanja imaju svi redovni članovi. Između dvije sjednice Skupštine Udrugom upravlja Upravni odbor čiji se članovi/članice biraju među predsjednicima podružnica. Prema Statutu Udrugu u javnosti zastupa njezin predsjednik/predsjednica.

 

Ivana Vladilo: Iako je formalno osnovana Osnivačkom skupštinom 23. travnja 2009. Hrvatska mreža školskih knjižničara zapletena je desetak godina ranije, 8. travnja 2001. pokretanjem, na tada najprikladnijem mrežnom servisu (društvene mreže još nismo poznavali), diskusijske grupe knjiznicar (http://groups.yahoo.com/group/knjiznicar/) nastale na tragu moje jednostavne strukovne znatiželje (sudjelovanjem u nekim stranim grupama saznavala sam sve što kolege u svijetu rade, a što rade moji školski susjedi, baš i nisam) i istinske zainteresiranosti za rad svakog školskog knjižničara koji, na sreću, u svome poslu može uistinu razmahati osobnu kreativnost i prema osobnim sklonostima, osluškujući potrebe korisnika, unaprijediti i oplemeniti svoj pedagoški i stručni rad u školskoj knjižnici, nesputan satnicom, strogo propisanim planovima, programima i unaprijed određenim terminima. Početni je korak zamišljen i ostvaren kao mjesto neformalne komunikacije, mjesto na kojem smo, kroz godine raspravljali o mnogim dvojbama, pitanjima i posebnostima struke, pomagali si međusobno savjetima i praktičnim primjerima i bolje se upoznavali. S grupe su krenuli i prvi timski online projekti, te se okupila ekipa izrazito sklona korištenju informacijske tehnologije u poticanju informacijskih vještina, NETgrupa. Razmjena iskustva, zajednički rad i učenje rezultirali su zapaženim aktivnostima i ostvarenim projektima, a istinski ponos zajedničkoga rada neformalne NETgrupe, kako smo se tada zvali, postao je Repozitorij UDK 02, na koji smo od 2006. g. prebacili kompletnu školskoknjižničarsku komunikaciju te ga počeli imenovati i Hrvatskom mrežom školskih knjižničara. Potaknuti praktičnim razlozima, željom da mreža i naše mrežne aktivnosti budu još bolje i s boljom podrškom (vlasništvo domene, mogućnost prijave na natječaje, i ostali poslovi mogući samo pravnoj osobi), odlučili smo se formalizirati i osnovati udrugu HMŠK – Knjižničari (https://sites.google.com/a/knjiznicari.hr/knjiznicari/). Ciljevi su nam ostali isti, rad u struci, za struku i njezin napredak i javnu vidljivost. Činjenica je, kroz Udrugu možemo pružiti više i bolje, a pokazuju to i, u ovom petogodišnjem razdoblju formalnog postojanja, ostvareni rezultati projekata i aktivnosti i broj sudionika te krajnjih korisnika.

Inzistiramo na javnoj vidljivosti funkcioniranja Udruge, informiranju članstva i cjelokupne zainteresirane javnosti, a iako nam je drago svako povećanje broja članova, sudjelovanje u projektima i programima ne uvjetujemo obaveznim članstvom te i dalje funkcioniramo na način okupljanja oko projekata prema osobnim sklonostima uz punu logističku podršku Udruge.

 

Novosti: Možete li izdvojiti neke osobito uspješne projekte, aktivnosti ili suradnju s institucijama ili pojedincima i objasniti njihovu važnost?

 

Danica Pelko: Mogu izdvojiti okrugle stolove na različite teme koje Sekcija organizira od 2009. godine. Te godine je tadašnja predsjednica Sekcije Mirjana Milinović organizirala 1. okrugli stol u Bjelovaru na temu: Školska knjižnica u procjepu između zakona, pravilnika i stvarnosti. Sljedeća predsjednica Zorka Renić je 2011. organizirala 2. okrugli stol: EU fondovi i školske knjižnice i 2012. Treći okrugli stol u Daruvaru na temu: Školska knjižnica u multikulturalnom okruženju. U Sisku je 2013. održan 4. okrugli stol na temu: Uloga masovnih medija u odgoju djece i mladih. Upravo se priprema Peti okrugli stol koji će se održati 3. listopada u Ivancu na temu: Obrazovna uloga školske knjižnice. Iako ima jako puno stručnih skupova za školske knjižničare, skupovi u organizaciji Sekcije izdvajaju se po odabiru tema i aktualnosti. Čula sam od školskih knjižničara da su im ti skupovi pomogli jer su po prvi puta čuli o nekim stvarima – konkretno okrugli stol na temu EU fondova je potaknuo neke knjižničare da uđu u međunarodne projekte. Ovogodišnji okrugli stol se bavi upravo onom temom koja nas školske knjižničare razlikuje od ostalih knjižničara. Važno je kakve ćemo zaključke donijeti i hoćemo li uspjeti tim zaključcima nešto postići. Ovo je vrijeme izrade strategije i kurikuluma i vrlo je važno da školski knjižničari kao bitni čimbenici obrazovanja tu nađu svoje mjesto.

 

Vanja Jurilj: Kao osobito važne aktivnosti mogla bih izdvojiti pokretanje samostalnog državnog stručnog skupa za školske knjižničare. Do sada su se samostalni stručni skupovi održali u Splitu 2011. godine Horori a priori: knjige o kojima se ne govori, a tražene su u fondovima školskih knjižnica (http://www.husk.hr/strucni-skupovi/horori-a-priori-knjige-o-kojima-se-ne-govori-a-trazene-su-fondovima-skolskih-knjiznica/); u Zagrebu 2012. Školske knjižnice: ključ za prošlost, sadašnjost i budućnost (http://www.husk.hr/strucni-skupovi/skolske-knjiznice-kljuc-za-proslost-sadasnjost-i-buducnost/); a u jesen 2013. je to bio skup u Vukovaru s temom Znanje koje gradi mostove – jedan prilog toleranciji i međusobnom razumijevanju (http://www.husk.hr/odrzan-3-samostalni-strucni-skup-hrvatske-udruge-skolskih-knjiznicara/).Svoj četvrti samostalni državni stručni skup Udruga planira organizirati u Zadru u listopadu, Međunarodnom mjesecu školskih knjižnica, 2014. godine.

Svakako je od značaja spomenuti i rad predstavnika Hrvatske udruge školskih knjižničara na izradi novog Standarda za školske knjižnice, a naročito sudjelovanje u Timu za izradu nove Strategije knjižničarstva Hrvatske od 2015. do 2020. koja je upravo pred usvajanjem od strane Hrvatskoga knjižničnoga vijeća. Naša je ranija inicijativa da školski knjižničari imaju svog izravnog predstavnika u tom najvišem stručnom tijelu u zemlji usvojena i bit će uzeta u obzir pri izradi novoga zakona o knjižnicama koji će definirati sastav Hrvatskoga knjižničnoga vijeća u skladu s aktualnim trenutkom i sastavom knjižnica u Hrvatskoj.

Predstavnici Hrvatske udruge školskih knjižničara sudjelovali su izlaganjima i na Svjetskim kongresima školskih knjižničara u Padovi 2009. i Dohi 2012. godine. Sve navedeno, usprkos velikom prostoru za unaprjeđenja, govori u prilog mojoj tvrdnji da hrvatsko školsko knjižničarstvo zasigurno spada u bolju polovicu svjetskog školskog knjižničarstva.

 

Ivana Vladilo: Naravno, već prvi online projekt koji smo radili poznajući se samo virtualno, Anđeli stanuju u knjižnici, strukovna zajednica je izvrsno prihvatila i otvorio se novi komunikacijski kanal koji sam svim predradnjama i planirala i priželjkivala. Spomenuti Repozitorij UDK02 na Webfestivalu CARNetove korisničke konferencije 2007. dobio je prvu nagradu za najbolji Wiki, a i Kostrenčićevu povelju Knjižničarskog društva Rijeka za inovativnost. Još 2006. NETgrupa se plakatom predstavila i na LIDA-i, a zatim i na hrvatsko-mađarskoj konferenciji, na Slovenskom kongresu, na konferenciji IASL. O načinu rada na Wikiju održali smo brojne radionice diljem Hrvatske. Moram spomenuti i još uvijek aktualan program Naše niti u 2.0 mreži kojeg sam osmislila kao online edukaciju o tada nadirućim web 2.0 alatima primjenjivih u školskom knjižničarstvu koje smo radionički objašnjavali s centralnog bloga (danas i na Facebooku). Slijede Čitamo mi, u obitelji svi, Čitanjem do zvijezda za OŠ i novi za SŠ, Tulum s(l)ova, KRUH, HRkanon. Svojevrsnim priznanjem smatramo i poziv HMŠK-u na sudjelovanje u zajedničkom projektu knjižničarskih udruga iz Valencije, Portugala i ENSIL-a kroz prijavu na EU fondove, koji je nažalost, zbog financijskih razloga trenutno odgođen. Svoje programe za poticanje čitanja predstavljali smo i nudili suradnju i Ministarstvu kulture (nakon upoznavanja s našim knjižničnim ruksakom pojavio se njihov Ruksak pun kulture) i novoosnovanom Knjižnom bloku (očito nisu našli profitni interes), redovito apliciramo na natječaj MZOS-a i time ostvarujemo materijalnu potporu određenom projektu. Članovi naše Udruge sudjeluju u različitim povjerenstvima, kao Udruga reagiramo u određenim situacijama što smatramo samo prilikom za iznošenje mišljenja i stavova školskoknjižničarske zajednice, a ne primarnom aktivnošću Udruge. Naime, naš je stav jasan: skloni smo odabiru kolega u različita stručna tijela prema kriterijima stručnosti, praktičnog iskustva i zauzetosti za strukovnu školskoknjižničarsku problematiku, ne nužno prema članstvu u HMŠK-u. Postojeći programi i projekti, razrada novih, uključivanje što većeg broja školskih knjižničara i krajnjih korisnika te stalna javna vidljivost školskoknjižničarskih dosega, primarna je misija HMŠK-a. Projekte i aktivnosti HMŠK-a možete vidjeti na stranici https://sites.google.com/a/knjiznicari.hr/knjiznicari/projekti-i-aktivnosti/tablica-projekata-i-programa-hmsk.

 

Novosti: Koji su, po Vama, najveći problemi školskog knjižničarstva u Hrvatskoj i kako se trenutno školski knjižničari bore da ih prevladaju?

 

Danica Pelko: Najveći problem školskog knjižničarstva je nedostatno i nesustavno financiranje. Čak bi se moglo reći da zadnjih par godina ne možemo uopće govoriti o financiranju. Godišnje nabave školskih knjižnica su smiješno male i postavlja se pitanje kako će to izgledati za nekoliko godina kad se budu još mnoge knjige morale izdvojiti iz fonda zbog istrošenosti. Školski knjižničari se teško mogu boriti s time, pogotovo otkako je MZOS zabranilo primanje donacija izdavačkih kuća. To pogoduje svima osim školama i knjižnicama, izdavači će svejedno prodati udžbenike po još višim cijenama, a škole će ostati neopremljene zbog takozvanog antikorupcijskog zakona. No ne radi se samo o problemima s nabavom knjižnog fonda, knjižnice su najčešće u neadekvatnim prostorima opremljene nikakvom ili zastarjelom opremom. Tu uočavamo ogroman raskorak između standarda i njegove primjene. Uglavnom mi se čini da preveliku pažnju posvećujemo tome kako ćemo papirnato urediti stvari umjesto da se usredotočimo kako ćemo ih ostvariti u praksi. Tu školske knjižnice dijele sudbinu školstva u cjelini. Ogroman trud se ulaže u strategije, kurikulume, ovakve i onakve planove i teorije, a škole ostaju bez opreme, didaktičkih materijala, laboratorijske i informatičke opreme kojom bi se te zamisli mogle kvalitetno ostvariti. Ovim mojim argumentima se da prigovoriti da knjiga u fizičkom obliku više nije nužna jer ona ima svoj život u elektroničkom obliku, ali tu opet dolazimo do toga da knjižnice nemaju dovoljno e-čitača, tableta i sličnih uređaja, odnosno nemaju ih uopće. Mora se priznati da mnogim knjižničarima nedostaje i edukacija za nove tehnologije – plaćeni ECDL tečajevi su bili odličan potez, ali nisu dostatni. Na kraju moram reći da školske knjižnice kao i škole same imaju tradicionalnu strukturu, a prilagodljivost promjenama ovisi o osobama koje rade na pojedinim radnim mjestima.

 

Vanja Jurilj: Problemi školskog knjižničarstva u Hrvatskoj najvećim dijelom proizlaze iz nadležnosti dvaju ministarstava (MZOS i MK); financiranja podijeljenog između države i lokalne samouprave; neprilagođenog redovnog obrazovanja, polaganja stručnih ispita i stjecanja stručnih zvanja; čestog nerazumijevanja i u okviru pedagoške i u okviru knjižničarske struke – svemu tome možemo dodati još i svojevrsnu usamljenost u ustanovama u kojima djeluje: u školskim knjižnicama je najčešće zaposlen samo jedan djelatnik i on je jedina osoba te struke u instituciji čija je primarna djelatnost nešto drugo.

Školski knjižničari i individualno i združeno poduzimaju aktivnosti s ciljem prevladavanja tih problema. Hrvatska udruga školskih knjižničara poduzima različite aktivnosti kojima zagovara školsko knjižničarstvo. U zagovaranju školskih knjižnica trudimo se obuhvatiti sve kojih se školske knjižnice na neki način tiču: korisnike (učenici, njihovi roditelji), škole (njihovi ravnatelji, knjižničari, a i ostalo nastavno osoblje), nadležne ustanove (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvo kulture, tijela lokalne samouprave) te srodne strukovne udruge (Hrvatsko knjižničarsko društvo).

 

Ivana Vladilo: Po mom osobnom mišljenju svi naši problemi proizlaze iz nejasne, nedorečene, neusklađene i u praktičnoj provedbi interpretacijama podložne legislative. O nama brinu dva ministarstva, svako sa svojim zakonima koji se u dijelovima odnose i na školske knjižničare, bez odgovarajućih pravilnika kojima bi se razjasnile i poštivale specifičnosti naše struke i kao knjižničara i kao stručnih suradnika/nastavnika. Desetljećima „vrtimo“ iste probleme, krenemo korak naprijed, a onda stojimo ili čak nazadujemo. Jednom sam prilikom realnost školskoknjižničarske profesije pokušala objasniti pitanjem: Jesmo li avangarda ili marginalci „društva znanja“? U prilog „avangarde“ mogu reći da se u školskim knjižnicama počinju zapošljavati profesionalci, dipl. knjižničari umjesto „umornih nastavnika“, dobro su organizirani aktivi, potom županijska stručna vijeća, Proljetna škola školskih knjižničara, knjižničari su razvili brojne moderne oblike strukovne komunikacije (pionirski), osnovali HUŠK, izborili se za namjenska sredstva i stvarno vođenje nabavne politike, prvi su upoznavali i provodili sve nove nastavne tehnike…, provodili HNOS i prije HNOS-a, KIO (knjižnično-informacijski odgoj naš je „proizvod“) ušao je u osnovnoškolski kurikulum... No, sve dok udžbenik bude glavni i neprikosnoveni izvor znanja i nastavnicima i sustavu, sve dok se bogatstvo knjižničnih resursa i brojne kompetencije školskih knjižničara priznaju samo deklarativno, a u praksi nedovoljno koriste, zapravo smo u sustavu često na margini i samo se vlastitim angažmanom nastojimo odgovarajuće afirmirati.

Nema strategije i razvoja bez osiguranih osnovnih materijalnih uvjeta, standardi su samo preporuka, nikad obvezujući, namjenska sredstva Vlada je posve uskratila, akademski programi izobrazbe čine da se netom diplomirani knjižničari moraju dodatno psihološko-pedagoški obrazovati, polažemo dva stručna ispita, imamo dvostruki nadzor... očito, nedostaje dogovor. I događa se da formalno najobrazovaniji kadar u školama bude neiskorišten ili je, pak, prisiljen svaštariti po nalogu ravnatelja. A, i knjižnica i knjižničar trebali bi biti prvenstveno u funkciji suvremene nastave i svih oblika učenja.

 

Novosti: Kako se mijenja uloga školskog knjižničara u današnje vrijeme i koji sve novi izazovi stoje pred školskim knjižničarom, odnosno koje se kompetencije danas od njega zahtijevaju?

 

Danica Pelko: Uloga školskog knjižničara se ubrzano mijenja, teško da itko od nas u svim segmentima može odgovoriti izazovu vremena. Potrebno je stalno stručno usavršavanje i to u području usavršavanja stranih jezika, posebno engleskog jezika, područje informatičkih i informacijskih znanja se neprestano širi i treba uložiti velike napore kako bi se to pratilo. Također je važno razviti komunikacijske sposobnosti i vještine upravljanja, javnog zagovaranja i promicanja, a ne smiju se zapostaviti ni tradicionalne vještine jer knjižnica treba ostati mjesto čitanja i pričanja priča, posebno za djecu u osnovnoj školi. Zna se da su današnji školski knjižničari mahom stručne osobe, što nije bio slučaj kad sam ja počela raditi u školskoj knjižnici. Velika većina je u stanju koristiti se suvremenom tehnologijom pa je rad knjižnica danas većinom kompjuteriziran što je oslobodilo knjižničaru vrijeme koje sada može provesti u neposrednom radu s učenicima. To je ono što nas veseli jer školski knjižničari su u prvom redu učitelji, a onda i knjižničari. Tu postoji široko „more“ mogućnosti, od obaveznog programa knjižničnog odgoja i obrazovanja i informacijske pismenosti do projekata za poticanje čitanja i pedagoškog rada u programima i projektima koji su plod našeg interesa i želje. Tu se postižu najbolji rezultati. Postoje projekti koji se provode diljem Hrvatske kao što su Čitajmo mi u obitelji svi, kojeg je pokrenuo kolega Josip Rihtarić, a poduprla Hrvatska mreža školskih knjižničara, Tulum slova koji je pokrenula kolegica Draženka Stančić iz Ivanca, a projekt podupiru i HMŠK i HUŠK, Čitanjem do zvijezda – kviz koji je pokrenuo kolega Dražen Ružić, a podupre ga HMŠK. No, pored toga, postoji mnogo mogućnosti za rad preko grupa izvannastavnih aktivnosti, međunarodnih projekata u suradnji s Agencijom za mobilnost i projekte EU, raznih radionica, pričaonica i čitaonica... Tu je naravno i neizostavna kulturna i javna djelatnost čiji su nositelji po školama nerijetko sami knjižničari. Kad idem po stručnim skupovima za školske knjižničare i slušam iskustva dobre prakse nerijetko se začudim i zadivim nad kreativnošću svojih kolegica i kolega.

 

Vanja Jurilj: Promatrajući i obrazovni sustav i knjižničarstvo – obje struke s kojima je školski knjižničar usko povezan, možemo primijetiti da pred obje te struke vrijeme postavlja velike zahtjeve. Razumljivo je stoga i da se pred školskog knjižničara postavljaju novi izazovi. Oni su, prema mome mišljenju, prije svega povezani s promijenjenim potrebama korisnika – te su potrebe donekle povezane s novim medijima i tehnologijama, ali nisu s njima u potpunosti istovjetne. Stoga smatram da je prepoznavanje novih potreba korisnika i pružanje usluge koja će te potrebe zadovoljiti na kvalitetan način najveći izazov pred kojim se nalazi cijela knjižničarska struka, pa tako i školski knjižničari. U cijelom tom procesu vidim i veliku priliku i jedan pozitivan trend: upravo zbog novih potreba naših korisnika školska knjižnica prestaje biti mjesto rezervirano samo za posudbu lektire i postaje ono što smo i željeli da bude: mjesto za pristup različitim oblastima znanja na različitim medijima. Knjižnica je po definiciji simbol univerzalnosti, moj je doživljaj da se to sve više osjeća i u školskim knjižnicama. U skladu s time potrebne su one kompetencije školskog knjižničara koje njegovom korisniku omogućavaju pristup informacijama iz svih područja znanja za kojima on ima potrebu tijekom obrazovnog procesa, ali i za svoje osobne potrebe. Mislim da su te kompetencije bile knjižničarske od samih začetaka struke.

 

Ivana Vladilo: Komunikacijske kompetencije općenito držim najvažnijima i u profesionalnom i u privatnom životu. Profesionalni izazovi motivacija su za osobni razvoj i napredak u sklopu cjeloživotnog učenja, čega smo mi školski knjižničari odavno svjesni i zato nas malo što može iznenaditi. Konačno, mi primarno i jesmo posrednici informacija spremni dati logističku podršku svima u svom radnom okružju i šire. Naravno, sve je neminovno vezano uz osobnu trajnu intelektualnu radoznalost koje mojim kolegicama i kolegama svakako ne manjka, te sklonost timskom radu. Sve nam to jamči dobru interakciju sa svim našim javnostima. Ne moram nabrajati očekivane i potrebne školskoknjižničarske kompetencije, dovoljno je biti svjestan vremena i prostora, svih dostupnih resursa i korisničkih potreba. A onda, moja je krilatica: kol'ko nudim, tol'ko traže.

 

Novosti: Je li školsko knjižničarstvo adekvatno prepoznato unutar knjižničarske struke s obzirom na svoju specifičnost?

 

Danica Pelko: Nažalost, nije. Školske knjižnice se često nađu u procjepu između dva ministarstva, mislim naravno na školstvo i kulturu. Najbolnije pitanje u tom kontekstu je pitanje polaganja stručnih ispita. Sigurno da je nelogično i u najmanju ruku neracionalno i nepravedno da jedino školski knjižničari trebaju polagati dva stručna ispita. Kad sam postavila to pitanje na Stručnom odboru HKD-a dobila sam odgovor da su ta dva ispita sadržajno različita i oba su nužna. No svi znamo da se neki sadržaji preklapaju i da bi bilo moguće taj ispit objediniti, ako se tako dogovori. Drago mi je da se percepcija školskog knjižničara zadnjih godina potpuno promijenila, školski knjižničari su danas mahom stručno obrazovani, zahvaljujući zakonskoj odredbi da svaka škola ima knjižnicu školski knjižničari su najbrojnija grupacija unutar knjižničarske struke. No još uvijek su vrlo slabo zastupljeni u stručnim tijelima koja zastupaju knjižničarsku struku u cjelini. Mislim da bi bilo nužno da imamo predstavnika školskih knjižničara u Hrvatskom knjižničnom vijeću, a svakako i u IFLA-inoj Sekciji za školske knjižnice.

 

Vanja Jurilj: Mislim da se odgovor dao naslutiti već i u odgovoru na prvo pitanje. Školsko knjižničarstvo nije adekvatno prepoznato niti unutar knjižničarske niti unutar pedagoške struke. Od strane knjižničarske struke dugo je bila ignorirana već i statistička činjenica da su školske knjižnice daleko najbrojnija vrsta knjižnica u Hrvatskoj, a prema mišljenju nekih stručnjaka i „najvitalniji“ dio hrvatskog knjižničarstva.

Novu sam dimenziju cijelog problema uvidjela kad sam u nedavnim susretima s kolegicama iz narodne, fakultetske, sveučilišne i nacionalne knjižnice (zajedno smo radile na novoj Strategiji knjižničarstva Hrvatske) shvatila koliko nas određuje iskustvo rada u određenoj vrsti knjižnica i koliko je komunikacija među knjižničarima iz različitih vrsta knjižnica rijetka. Stoga nije čudo da prostoje brojni nesporazumi, nepoznavanja i predrasude.

Mi imamo i prijedloge kako se stanje može popraviti; neki od konkretnih poteza mogli bi biti: novi pravilnik o stjecanju stručnih zvanja u knjižničarskoj struci koji bi osigurao zapošljavanje obrazovanih knjižničara i informacijskih stručnjaka na radna mjesta knjižničara; usklađivanje uvjeta za napredovanje u struci; rad na ravnomjernom razvoju knjižničnog sustava koji ne zapostavlja nijedan tip knjižnica. Na tome inzistira i nova Strategija, vjerujem da će je pratiti i ostali dokumenti koji su u izradi.

 

Ivana Vladilo: Pa, dio naših „problema“ vezan je i uz to pitanje. Štoviše, trebali bismo pomno analizirati kako nas tretira struka, a kako poslodavac jer je i tu mnogo toga podložno prigodnoj interpretaciji. Struka često kaže kako se mi stručnim knjižničarskim poslovima bavimo u „smanjenom obliku“, a činjenica je da sve, u „pravim“ knjižnicama specijalizirane i segmentirane poslove, školski knjižničar stručno obavlja sam. Za struku možda smo primarno nastavnici, ali za našeg poslodavca, iskreno nisam sigurna u kojoj smo kategoriji. Svjetska iskustva zatvaranja školskih knjižnica pri čemu narodne preuzimaju njihovu ulogu, mogla bi nas zabrinuti kao i razmišljanja onih izvan naše struke koji odlučuju o našoj budućnosti, kako je tehnološka opremljenost škola dovoljna garancija informacijske stručnosti nastavnika pa knjižničar više neće biti potreban. Ne bojim se, i planinari imaju opremu, ali bez vodiča teže dolaze do vrha… internet je previsoka planina za nasumično bauljanje, knjižničar zna najsigurnije i najkraće putove do vrha, a školski knjižničar ima i metodiku vođenja.

 

Je li možda s time u vezi i činjenica da u Hrvatskoj trenutno postoje tri udruge koje se bave školskim knjižničarstvom. Čega je to, po Vama, izraz, nezadovoljenih potreba ili znak pluraliteta i interdisciplinarnog razvoja u kojemu svaka udruga pokriva neki dio?

 

Danica Pelko: Smatram da su tri udruge rezultat i jednog i drugog. Školski knjižničari nisu uspjeli zadovoljiti svoje potrebe unutar HKD-a pa su osnovali svoje udruge. Drugo je pitanje zašto nisu uspjeli zadovoljiti svoje potrebe. Nažalost, mala je zastupljenost školskih knjižničara u HKD-u. Sve polazi od regionalnih društava koja bi trebala više raditi na tome da okupe školske knjižničare i da ih, ako je moguće, šalju na skupštine HKD-a jer škole ih sigurno neće slati. Imamo tu pozitivan primjer Bjelovarsko-bilogorske županije, a i moja Krapinsko-zagorska županija je svojevremeno bila pozitivan primjer ravnopravne zastupljenosti knjižničara iz različitih vrsta knjižnica. Ispričavam se ako nisam navela sve dobre primjere jer ne poznajem situaciju u svim regionalnim društvima. Nedovoljna je ili nikakva zastupljenost školskih knjižničara u tijelima HKD-a (Komisija za čitanje, Komisija za knjižnične usluge za djecu i mladež, Komisija za izgradnju i opremu knjižnica...). S druge strane, u zajednici školskih knjižničara je nedovoljno prepoznat rad Sekcije za školske knjižnice i ja vidim da moram i sama na tome više poraditi. Ali šire gledano tri udruge su i znak pluraliteta jer svaka od njih pokriva jedan dio. Već sam navela koje važne projekte podupiru HUŠK i HMŠK. Moram istaknuti da sam kao predsjednica Sekcije za školske knjižnice pri HKD-u zadovoljna suradnjom s HUŠK-om i predsjednicom Vanjom Jurij te s HMŠK i predsjednicom Ivanom Vladilo.

 

Vanja Jurilj: Rekla bih da je oboje donekle točno. Puno je nezadovoljenih potreba, ali postoji i pluralitet i interdisciplinarnost koji možda i ne mogu biti izraženi i ostvareni kroz rad jedne udruge.K tome, ono što sada izgleda kao pluralitet u trenutku osnivanja Hrvatske udruge školskih knjižničara nije bilo tako: Hrvatska udruga školskih knjižničara osnovana je nakon gašenja Sekcije za školske knjižnice pri HKD-u. Hrvatska mreža školskih knjižničara osnovana je kasnije s ciljem provedbe projekata koje Hrvatska udruga školskih knjižničara kao strukovna udruga nije mogla provoditi. Treba napomenuti i da su mnogi školski knjižničari članovi sve tri strukovne udruge.

 

Ivana Vladilo: Iskreno, jako me iznenadila informacija da je SWOT analizom provedenom prije početka izrade nove Strategije hrvatskoga knjižničarstva 2015 – 2020, kao negativnost navedena razjedinjenost struke, a kao primjer je navedeno postojanje dviju strukovnih udruga školskih knjižničara. Treća iz Vašeg pitanja bila bi Sekcija za školske knjižnice HKD-a, no, ona očito nije sporna. Čudno razmišljanje Povjerenstva kojem je, izgleda, kronologija, razlozi osnivanja i način funkcioniranja tih, nikako konkurentnih već komplementarnih udruga, slabije poznata. Aktivni i zainteresirani školski knjižničari mahom su članovi svih spomenutih udruga i kroz svaku zadovoljavaju određene svoje profesionalne potrebe. Razjedinjenost? Prije bih rekla, bogatstvo i raznovrsnost aktivnosti na različitim razinama. Ili jednostavno, bila sam među osnivačima HUŠK-a, uredila i godinama volonterski održavala web i promicala Udrugu, ali bila sam i predsjednica/potpredsjednica Knjižničarskog društva Rijeka, i potpredsjednica HKD-a i članica Komisije za srednjoškolske knjižnice HKD-a. Istovremeno sam svoje ideje i vizije ostvarivala virtualnim timskim radom s kolegama na jednostavan suradnički način kakav mi postojeće udruge u tom trenutku nisu omogućavale. Jesam li zato lošija knjižničarka, razjedinjujem struku? ili afirmiram svu njezinu raznolikost i višestruke specifičnosti unutar nje?

 

Novosti: Kakav je Vaš stav prema e-udžbenicima i e-knjizi općenito kao pomagalu u nastavi? Kako bi se školski knjižničari trebali postaviti prema svim novim medijima i kanalima komunikacije?

 

Danica Pelko: Iako pripadam generaciji koja će se uglavnom radije odlučiti za knjigu na papiru, ne vidim nikakvog razloga za odupiranje e-knjizi. Važno je da se čita, a u kakvom obliku će biti knjiga to je manje važno. Svaki pokušaj otpora u ovom slučaju je izgubljena bitka. Što se tiče e-udžbenika oni su nešto novo što će se početi primjenjivati tek iduće školske godine. Pregledala sam pokazne primjerke udžbenika iz moje struke (povijest) i moram priznati da sam veliki poklonik korištenja tih udžbenika kao pomagala u nastavi. Kad se počne raditi s njima onda će se više znati, ali važno je da su prilagodljivi i da učitelj može birati sadržaje koje će prezentirati te da ih može mijenjati i prilagođavati. Izraziti sam protivnik unificiranih priprema i materijala koji ne pokazuju nikakvu kreativnost i individualnost učitelja. Važno je da su ti udžbenici vizualno atraktivni, da imaju puno slika, animacija i filmića jer današnja djeca više ne mogu podnijeti školu koja se temelji samo na ploči i kredi. To moramo razumjeti, to su „djeca ekrana“ i nadam se da će primjena e-udžbenika i e-knjiga u nastavi pomoći osuvremenjivanju nastave i razbijanju stereotipa o školi kao dosadnom mjestu. No bilo bi nužno prići i osuvremenjivanju nastavnih planova i programa ili kurikuluma, svejedno kako ih mi zvali i to je trebalo napraviti prije izdavanja e-udžbenika, ali to je već tema za neki drugi list. Ali ima tu jedno drugo pitanje koje sam već prije dotakla, a to je opremljenost škola. Minimum tehničkih uvjeta za rad s e-udžbenicima je da svaka učionica ima računalo, projektor i platno. Sretne su škole koje imaju takve uvjete, ali ja znam da mnoge nemaju. Tu se opet postavlja pitanje sustavnog opremanja i financiranja škola i školskih knjižnica. Iako su dobrodošli primjeri snalažljivosti nekih učitelja, ravnatelja i knjižničara koji će preko donacija riješiti stvar, tako se ne može sustavno prići pitanju školstva na razini jedne države. Nužno bi bilo da naše resorno ministarstvo prestane graditi kule u zraku i da priđe sustavnom opremanju škola, a onda će dobiti ishode učenja i kompetencije. Školski knjižničari su ti koji bi trebali pomoći djeci da se snađu u novim medijima i kanalima komunikacije. Djeca će prihvatiti sve jer nemaju iskustva, ali mi kao odgajatelji trebamo kod njih razviti kritički pristup i kritičko mišljenje tako da znaju iskoristiti dobre strane, a izbjeći one koje mogu dovesti do loših pa i opasnih posljedica.

 

Vanja Jurilj: Moj je stav prema e-udžbenicima i e-knjizi sličan kao i prema klasičnim udžbenicima i knjigama: dobri su onoliko koliko je dobar sadržaj koji nude. Kako će se školski knjižničari postaviti prema novim medijima i kanalima komunikacije, za sada je, uglavnom, njihov individualni odabir. Mi se, kao udruga, slažemo s tezom Josipa Stipanova, koju je iznio na jednom našem stručnom skupu, da danas u knjižnicama imamo „diskontinuitet medija, kontinuitet usluge“. Mi se zalažemo za „kontinuitet usluge“ neovisno o mediju ili kanalu komunikacije.

 

Ivana Vladilo: Još u HKD Novostima br. 16 (21. lipnja 2001.) a zatim više put kroz različita izlaganja naglašavala sam: komunikacija je osobna, društvena, nadasve profesionalna potreba i držala sam neodgovornim ne koristiti bogatstvo komunikacijskih kanala koji su se otvarali. Danas smijem reći: školski su knjižničari odgovorni i komunikacijske kanale koriste bez šumova. Svaki medij je mogući izvor informacija i bez ikakve dvojbe, školskom knjižničaru svi bi mediji trebali biti ravnopravni i svakom bi izvoru trebao jednako pristupati. No, to što mi zovemo „novim“ često je već i ne tako novo. E-knjiga na hrvatskom jeziku tek se pojavljuje u značajnijim količinama, a e-udžbenici su još uvijek najčešće elektronička verzija tiskanih izdanja s nekim interaktivnim elementima. Moj osobni stav je jasan, ali kakva su moja školskoknjižničarska razmišljanja vezana uz temu? Već pri samoj najavi CARNetove e-knjižare mi u HMŠK-u smo proučili neke svjetske primjere posudbe e-knjiga te smo o mogućim načinima uključivanja školskih knjižnica u takvu posudbu razgovarali s predstavnicima CARNeta. Josip Rihtarić, kolega knjižničar iz II. OŠ Varaždin, razradio je ideju posudbe e-knjiga u školskim knjižnicama prema dobrom primjeru Overdrivea, no, realizacija nije uslijedila. Svakako, mišljenja sam da e-knjiga/udžbenik treba biti dio knjižničnog fonda školske knjižnice i da bi nakladnici morali razmišljati o licencama primjerenima takvoj posudbi.

 

Novosti: Možete li možda izdvojiti jednu ili nekoliko školskih knjižnica u Hrvatskoj koje bi mogle služiti kao primjer svim drugima?

 

Danica Pelko: Na ovo pitanje mogu odgovoriti teško ili nikako. Da bih mogla odgovoriti, morala bih dobro poznavati rad svih školskih knjižnica u Hrvatskoj, što nikako nije slučaj. Već sam u prethodnim pitanjima istaknula neke kolegice i kolege koji su pokrenuli važne projekte. Ti su projekti krenuli iz njihovih knjižnica, naravno, proširili su se najprije na županiju pa onda i na čitavu državu. Svakako da ima još vrijednih projekata koje nisam spomenula i molim da mi nitko zbog toga ne zamjeri. Dobre ideje uvijek nastaju u glavama pojedinaca, ali je važno da postoje institucije i udruge koje će prepoznati te dobre ideje i pomoći u njihovoj realizaciji. Ja i na HKD gledam kao na udrugu koja je u stanju poduprijeti dobre ideje i nadam se da će u budućnosti biti više sluha za potrebe školskih knjižničara. To će dodatno ojačati i sam HKD jer kao što sam već naglasila školski knjižničari su najbrojnija grupacija knjižničara u Hrvatskoj i zaslužuju da se i njihov glas čuje. Samo složnim radom i razumijevanjem specifičnosti pojedinih vrsta knjižnica možemo svi zajedno kao struka izboriti bolju poziciju u društvu.

 

Vanja Jurilj: Bilo bi mi lakše izdvojiti nekoliko školskih knjižničara i knjižničarki koji svojim radom zaista mogu služiti kao primjer, ali bilo bi to nekolegijalno prema mnogim ostalima koji su možda samozatajniji, ali svejedno obavljaju svoj posao i profesionalno i ljudski angažirano. Veseli me činjenica da suvremene tehnologije omogućavaju i malim i knjižnim fondom slabije opskrbljenim knjižnicama sudjelovanje u ambicioznim i medijski popraćenim projektima. Lijepo je vidjeti i odlično opremljene i stručno vođene knjižnice i u malim mjestima na Korčuli ili u Međimurju. Ono što mi kao nacionalna strukovna udruga želimo postići jest približavanje kvalitete i razine usluge svih školskih knjižnica razini i kvaliteti usluge ovih koje sam ranije spomenula. U skladu s poslanjem Udruge navedenim na početku teksta, naš je cilj ostvarenje jednake slobode pristupa informacijama, idejama i mislima za sve.

 

Ivana Vladilo: Ne bih izdvajala nikoga iako imam relativno dobar pregled rada mnogih školskih knjižničara. Mene stvarno zanima što kolege rade, pratim ih i veseli me svaki njihov uspjeh kao znak afirmacije struke i profesionalnosti. Školska knjižnica je dobra onoliko koliko je dobar knjižničar ili bolje rečeno, koliko se knjižničar uspijeva prilagoditi radnim uvjetima ma kakvi oni bili. Na okolinu nužno prenosimo vlastiti doživljaj sebe, pa, ako smo svjesni svoje stručnosti, profesionalnosti, upućenosti, spremni na suradnju, vidljivi rezultati ne mogu izostati unatoč svim objektivnim preprekama.

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-