-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 62, travanj 2014. :: Knjižničari preporučaju


Kako se knjižnice mogu boriti protiv diktature idiota u svijetu razlomljene stvarnosti?
(osvrt na knjige Nicholasa Carra, Plitko, Jesenski i Turk, 2011. i Andrewa Keena, Kult amatera, Fraktura, 2010)

Tea Čonč

Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu

HKD Novosti

tconc@ffzg.hr

 

Naslov ovoga teksta sažetak je osnovnih teza dviju knjiga koje vam preporučujemo u ovome broju: Plitko Nicholasa Carra i Kult amatera Andrewa Keena, američkih teoretičara (i kritičara) suvremene tehnologije i novih medija, vizionara i, ništa manje važno, zvijezda tih istih medija koje propituju. Slavljeni, napadani i osporavani – zapravo je važno da su oni, njihova djela i zanimljive teze zamijećene, što ih posljedično čini i utjecajnima unatoč nemogućnosti da promijene smjer kojim je društvo krenulo.

Kao i gotovo većina pojava koje prate razvoj čovječanstva, internet je od svojeg nastanka predmetom različitih tumačenja i analiza, rasprava i zaključaka, kao i ljudsko ponašanje na toj globalnoj mreži. Carr i Keen tek su dvojica u nizu mnogih analitičara koji pokušavaju objasniti fenomene poput weba 2.0 te promjena u načinu života i navikama ljudi posljednje desetljeće ili dva. Teze koje su ova djela inaugurirala u digitalne (pa i sve ostale) žustre rasprave o budućnosti interneta, knjiga, čitanja, učenja, kulturne industrije (zapravo mogli bismo reći i svijeta u cjelini) zanimljive su i poticajne za daljnja razmišljanja i propitivanja.

Podnaslovi u maniri pravih samopomoćnica već sugeriraju o čemu se radi: Carr se pita što internet čini našem mozgu?, a Keen kako blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednosti? Nešto jači u argumentaciji od Keena, u prvoj polovici knjige N. Carr ne dotiče se interneta već očaravajuće (vjerujem, za sve humanistički obrazovane) pedantno izlaže s jedne strane povijest mišljenja i čitanja, a s druge strane način na koji funkcionira ljudski mozak kada prima utjecaje iz vanjskoga svijeta. Tek u drugome dijelu knjige detektira i analizira današnje psihofizičke pojave kod ljudi uzrokovane neprestanim surfanjem i služenjem aplikacijama koje olakšavaju snalaženje u tom nepreglednom moru informacija (nasuprot klasičnom čitanju tiska): to su nemogućnost zadržavanja pažnje (zbog preplavljenosti hipertekstom koji stvara umjetnu potrebu za neprestanim klikanjem čija je prava svrha zarada vrlo malog broja ljudi), slabljenje sposobnosti koncentracije i uživljavanja te oblikovanja složenih misli i mišljenja. Carr ide tako daleko da zaključuje da korištenje interneta potire same temelje naše ljudskosti jer mijenja strukture u mozgu čime otežava ili čak, u krajnosti, onemogućuje dubinsko razmišljanje.

Do sličnog zaključka, uz nešto više moraliziranja i lamentiranja nad propašću tradicionalnih umjetničkih industrija i sveprisutnim virtualnim piratstvom, a manje argumentiranog dokazivanja, dolazi i Keen bacajući iz drugoga kuta svjetlo na isti problem: tvrdi da trend uključivanja dojučerašnje publike u kreiranje sadržaja (što je premisa na kojoj se temelji web 2.0) daje tek privid demokracije, a zapravo upravo katastrofalno djeluje na društvo rušeći ekspertizu i stručnost, obrazovanje i iskustvo, potičući mediokritetstvo i površnost te nudeći veliki prostor za manipulaciju. Mišljenje anonimnog blogera, recimo, ne može biti jednakovrijedno kao mišljenje stručnjaka koji se obrazovao desetljećima za rad na određenome polju. Unatoč tome, ta dva mišljenja supostoje u virtualnoj stvarnosti čime se stvara iluzija njihove ravnopravnosti. Ili drugi primjer: vrijednost stručnosti vidi se i po ovim naslovima koji su do hrvatskih čitatelja došli u sjajnim prijevodima i u tiskanome obliku: bez izdavača, urednika, prevoditelja i lektora koji su za nas odabrali, preveli i prilagodili ova djela naš doživljaj i spoznaja bili bi potpuno drugačiji.

Tandem Carr-Keen ne vidi izlaza i ne nudi rješenja za zaustavljanje ovih globalnih trendova. I ma koliko razumijemo i osjećamo da su u mnogim svojim tezama pravu, podsjećaju pomalo na gunđavce s galerije Muppet showa i prizivaju u sjećanje kritičare-paničare koje je poznavalo svako novo doba (pa i telefon ili zvučni film!, da ne spominjemo ludiste). Ipak, svako je novo doba pokazalo da se kotač povijesti nikad nije okrenuo unatrag i da jedino što nam kao civilizaciji preostaje jest kritičan i proaktivan stav prema promjenama.

Kako se knjižnice i knjižničari uklapaju u ovu priču? Institucije koje se svim svojim mehanizmima oduvijek opiru informacijskome neredu više nisu samo fizička mjesta već i virtualne organizacije čiji se djelokrug mijenja i širi, sve uz iste temeljne postavke: odabir, organiziranje i promicanje kvalitetnih sadržaja, poticanje kritičkog mišljenja i borba protiv površnosti, preciznije rečeno protiv tračeva, loše umjetnosti i pseudoznanosti, a za stručnost, kvalitetu i autentičnost. Na tragu ovih dviju knjiga može se zaključiti da jednom nogom u analognom, drugom u digitalnome svijetu, knjižničari tek ako su duboko ukorijenjeni u promoviranju kulture čitanja, razmišljanja, kritičnog mišljenja i dijaloga mogu uspješno zaploviti u digitalnome moru informacija. Pritom trebaju biti na oprezu i uvijek spremni kako se ne bi nasukali u pličini i diletantizmu, i svakako bez robovanja ijednom kultu.

Zaključno, ova su dva naslova kvalitetna publicistička djela: aktualne teme obrađene su na čitak i razumljiv način da bi se mogle pročitati u dahu, a zastupanje određenih teza i stavova potkrijepljeno je velikim brojem primjera i povezano s dovoljnim brojem toposa (općih kulturnih mjesta koje većina može prepoznati i razumjeti) kako bi se postigla vjerodostojnost. Radi se o naslovima koji su uspješni upravo po tome što bacaju kost i time nude široku i kvalitetnu platformu za daljnju raspravu.

Dominantno angloamerički način izlaganja (jasan, jednostavan stil s postupnim građenjem ideje kroz, s jedne strane općepoznate, a s druge strane vrlo specifične primjere, ciklična ponavljanja s modulacijama i varijacijama na temu) ove autore svrstavaju u isti kulturno-tehnološko-ekonomski civilizacijski krug iz kojega potječu i fenomeni koje kritiziraju, a lakoća s kojom ih mi danas i ovdje razumijevamo pokazuje do koje je mjere globalizacija uznapredovala. S druge, pak, strane, razlike koje uočavamo u njihovom prikazu svijeta i svijeta u kojem mi živimo daju nam nadu da je naš društveni poredak (iako vjerojatno zbog trivijalnih razloga kao što su smještaj u Europi i veličina) ipak nešto ljudskijeg obličja te nam dopušta da odaberemo koristiti tehnologiju kako bismo unaprijedili kvalitetu života, a ne da bude samoj sebi svrhom što u konačnici rezultira potpunom dehumanizacijom.

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-