-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 59, lipanj 2013. :: Ponešto o biblioterapiji ili vođenome čitanju


Uvod u biblioterapiju

Ljiljana Sabljak
Knjižnice Grada Zagreba – Gradska knjižnica

ljiljana.sabljak@kgz.hr

Za početak pojasnimo da biblioterapija nije alternativna terapija. Pod biblioterapijom danas podrazumijevamo svaku planiranu i unaprijed pripremljenu upotrebu književnih djela, bilo koje vrste, kao pomoćnu metodu u psihoterapiji - tretmanu psihičkih poremećaja i tada je provode psiholozi i psihijatri, najčešće u kliničkim uvjetima. Kod nas se dulje vrijeme biblioterapija, kao jedna od art-terapija, provodila u Psihijatrijskog bolnici Vrapče u Zagrebu. Biblioterapija koju radije nazivamo ciljanim, vođenim čitanjem, preventivno i rekreativno može se ugraditi u niz čitateljskih programa za široku populaciju, onu izvaninstitucionalnu, nekliničku i na taj način može biti pomoć u stresnim situacijama. Takvo vođeno čitanje najčešće provode knjižničari, bilo kao dio tima ili samostalno.

Tijekom Domovinskog rata pod okriljem UNICEF-a u hrvatskim narodnim knjižnicama uspješno je provođen projekt Korak po korak do oporavka u sklopu kojega su održavani kreativni susreti s djecom, ali i odraslima, u ratnim i neposredno poslijeratnim vremenima. Kasnije su elementi biblioterapije ugrađeni u mnoge knjižnične i čitateljske projekte, te primijenjeni i u miru.

Danas u okviru Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara (NSK) prema potrebi i zahtjevima organiziraju se predavanja i radionice za vođeno, ciljano čitanje. Vođeno ciljano čitanje za korisnike knjižnica uspješno se već pola stoljeća provodi u mnogim engleskim i američkim knjižnicama.

Kako teorijsku osnovu biblioterapije čini psihoanalitička teorija, knjižničar, ukoliko nije istovremeno psiholog ili psihijatar, mora se dodatno educirati ili raditi u multidisciplinarnom timu.

Prema psihoanalitičkim pretpostavkama, čitanje literarnih tekstova pobuđuje kod čitatelja procese u četiri koraka kojima se otvara određeni problem, razrađuje i ponovno zatvara. Dobra literatura za upoznavanje s biblioterapijom jest knjiga Ofre Ayalon Spasimo djecu koja je u nas prevedena.

Biti bibliofil svakako nije dostatno za vođenje ciljanog čitanja, ali nam valja naglasiti da se gore spomenuti procesi učinka čitanja mogu i najčešće se spontano odvijaju kod čitača koji ih je nesvjestan, ali osjeća da mu je određena knjiga u datom trenutku puno značila, odnosno pomogla. Svaki čovjek u filmu ili u knjizi traži sebe, svoju priču. Uvijek sebe stavljamo u središte priče uživljavajući se u nju kroz lik ili situaciju sličnu našoj, a to je prvi i glavni ulazni korak u proces terapijskog djelovanja čitanja.

Pristup problemima je ili individualan ili zajednički svim članovima skupine. Glavne teme koje se obrađuju uvijek su suprotstavljene arhetipske vrijednosti čiji je cilj da se dobrim savlada loše: primjerice, snaga – nemoć, smisao – besmisao, povjerenje – sumnja, blagost – srdžba, sigurnost – strah, nedužnost – krivnja, radovanje – tugovanje, pjesništvo života i smrti, pravda – osveta, cilj – budućnost, ljubav - prijateljstvo.

Svaku radionicu vođenog, ciljanog čitanja valja započeti psihološkim igrama, vizualizacijom zadanog nam problema i uvođenja u pripremu za čitanje kako bismo se isključili iz vanjskog svijeta (gužva u tramvaju, nervoza zbog kašnjenja i ostale brige i problemi) jer moramo osigurati vrijeme opuštanja i maštanja. Nakon toga razgovaramo na određenu temu iz našeg osobnog iskustva. Primjerice, ako smo odabrali temu „pravda i nepravda“, usredotočili smo se na osvetu kao izrazito destruktivan pojam kojim ne razrješavamo nepravdu. Voditelj ciljanog čitanja potiče razgovor o tim pojmovima pitanjima kao što su: što je za tebe pravda, tko je sve pravedan, kako doživljavaš nepravdu prema drugima/sebi, jesi li pokušao ispraviti nepravdu i kako, znaš li za neku nepravdu u svojoj okolini, kako bismo je po tvom mišljenju mogli ispraviti? Potom slijedi čitanje ulomka odabranog djela u ugodnoj atmosferi, primjerice Domaća zadaća Ivana Kušana. Zatim slijedi razgovor o djelu potaknuti pitanjima kao što su: da si ti dječak iz romana, ili da se to tebi dogodilo, što bi napravio, jesi li doživio sličan slučaj nepravde u školi, tko je tu nepravdu ispravio i kako, da si u ulozi dječakovog suučesnika iz romana, s kime bi razgovarao o nepravdi, kome bi se obratio za pomoć, što bi rekao ili napisao kao poruku svom prijatelju – dječaku iz romana? Sljedeći je korak pisanje pisma/poruke dječaku iz romana, potom čitanje svih tih pisama/poruka u grupi u smislu dijeljenja zajedničkog uvida u problem i njegovo rješenje.

Vođeno, ciljano čitanje pretpostavlja i kod djece i kod odraslih prvo probuditi proces identifikacije. Čitatelj sebe i druge njemu značajne osobe identificira s likovima iz literature. Djeca se osobito lako identificiraju s likovima, brzo se uključe u priču i radnja ih odmah ponese, pa na taj način dožive čitav niz različitih emocija i proširuju svoj repertoar mehanizama sučeljavanja sa stresom i opasnošću. Identifikacija je najvažniji od svih procesa jer ako do nje ne dođe, ne mogu se izazvati ni ostali procesi, primjerice projekcija: čitatelj sebe i svoje osjećaje projicira u lik s kojim se identificirao i tada njegovim očima ispituje vlastite stavove i reakcije drugih ljudi. Potom će, kroz dijeljenje emocija s likom s kojim se identificirao, čitatelj doživjeti emocionalno rasterećenje i olakšanje, katarzu. Na kraju uslijedi ono najvažnije: uvid do kojeg čitatelj dolazi kroz konflikte u priči a koji mu pomaže u rješavanju vlastitog problema.

Pisana riječ oduvijek je imala namjeru postići katarzu u pravom aristotelovskom smislu, što vođeno čitanje želi slijediti i ostvariti, bilo da autor sam želi kroz ispričanu priču pokazati čitatelju svoje viđenje rješenja određenog problema ili želi to predstaviti čitavoj zajednici preko dramskog teksta. Otuda antička tragedija koja je prije svega imala masovni terapeutski učinak na društvo, a otuda i sve narodne i umjetničke priče i bajke čije je pričanje i čitanje imalo učinak sličan današnjim biblioterapeutskim susretima.

Danas se u biblioterapiji koriste posebno pisana terapijska književna djela i knjige samopomoći. Knjige samopomoći mogu biti od koristi ukoliko imamo povjerenje u autora koji nam se obraća i već izgrađeno čitateljsko iskustvo. Puno su učinkovitije bajke, romani, poezija, pripovijetke, pa i basne, pomno odabrane uz određene probleme, uzraste i čitalačko iskustvo.

Knjiga je intiman i dragocjen predmet koji se ipak ne može poistovjetiti s lijekom. Knjigu kao lijek trebamo promatrati znatno kompleksnije nego kao čarobnu pilulu. Naravno da ćemo paziti da izrazito depresivnoj osobi ne dajemo knjige koje pobuđuju i produbljuju taj osjećaj, ali isto tako nećemo dati toj osobi niti nešto duhovito i šaljivo ili prelagano da ne uvrijedimo njezin osjećaj tuge. Biblioterapija je „dobra škola“, pomaže čitateljima u približavanju već pomalo zaboravljene funkcije knjige i čitanja i u osvještavanju svoje potrebe za pričom koja je toliko ljudska da je svojstvena svim civilizacijama i društvima.

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-