-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 81, srpanj 2019.
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 54, prosinac 2011. :: Iz regionalnih društava


Društvo knjižničara u Splitu u suradnji s Narodnom knjižnicom u Omišu obilježilo je Dan hrvatskih knjižnica promičući zavičajnu baštinu

Društvo knjižničara u Splitu i Narodna knjižnica u Omišu obilježili su ovogodišnji Dan hrvatskih knjižnica predavanjem o životnom putu omiškog knjižara i pjesnika Jakova Tomasovića, te prezentacijom njegove privatne zbirke i književne ostavštine koja je postala dio Zavičajne zbirke omiške knjižnice. Na zanimljiv i dopadljiv način tu temu izložila je Svjetlana Buljević, ravnateljica Narodne knjižnice u Omišu. A unuka i nećak knjižara i pjesnika podijelili su s nazočnima sentimentalna sjećanja na djeda i strica.

Jakov Tomasović (Kučiće, 1882. – Omiš, 1962.) percipiran je do sada uglavnom kao vlasnik prve knjižare u gradu Omišu, kao urednik i nakladnik Jadranske vile (1928. – 1937.), jedinog književnog časopisa koji je u to doba izlazio na hrvatskoj obali Jadrana. Taj zaljubljenik u knjigu i pisanu riječ započeo je s nakladom od 1000 primjeraka Jadranske vile, uglavnom u sustavu pretplate. Zbog nedostatka novčanih sredstava, suradnike nije mogao honorirati jer je novčana pomoć stizala u nevelikim iznosima, izuzev 200 dinara od zagrebačkog nadbiskupa Antona Bauera. Tiskanju časopisa pridonosili su i Ante Tresić Pavičić, Đuro Arnold, Miho Barada, ali najizdašniji je bio mjesni mecena Nikola Marangunić sa svotom od 2000 dinara. Časopis je prestao izlaziti 1937., kako u zadnjem br. 3/4 urednik napisa: „…radi nemara mnogih naših pretplatnika.“ U takvu listu prve su književne korake učinili ne samo Ivo Kozarčanin, Šime Vučetić i Feliks Amantis, tj. Juraj Kaštelan, nego i budući povjesničar i arheolog fra Lujo Marun, Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske, i najpoznatiji hrvatski bibliotekar i inkunabulist Šime Jurić, te nesuđeni pjesnik, ali potvrđeni slikarski velikan Oton Gliha.

Manje je poznato da je Jakov Tomasović za života objavio desetak knjiga pjesama, hagiografija (života svetaca), pripovijedaka, putopisa, a među prvima zbirku poezije Skromni cvijetak, u Zagrebu 1903. godine. Bio je animator kulturnog života na ušću Cetine, kazališni pionir, autor nekoliko igrokaza za amaterske družine, promicatelj turizma i autor prvog turističkog vodiča gradića Omiša, tiskanog u dva izdanja 1926. i 1932. godine. Bio je to ujedno i prvi takav vodič za neko mjesto na hrvatskoj obali Jadrana. Sadržavao je i komentare autora. U književnoj ostavštini ostalo je znatno više knjiga i rukopisa nego što ih je književnik objelodanio za života. Ostavština pokazuje da je pisac iz Kučića imao još šire književne interese. Pripremio je za objavljivanje i nekoliko komedija, jednu dramu, započeo roman. U ostavštini je i jedan njegov mali spjev Bura, koji je tek sada, zahvaljujući uredništvu župskog lista Zov rodnih ognjišta, ugledao svjetlo dana, makar ga je pjesnik završio i prepisao za tisak 1917., dakle prije 85 godina.

Zahvaljujući zamolbi urednika Omiškog ljetopisa, don Ivana Bajića, da za peti broj napiše tekst o pjesniku i prozaiku Jakovu Tomasoviću, nepravedno zapostavljenom uglednom kulturnom i javnom djelatniku u međuratnom Omišu, a radeći na svojoj knjizi Neznane i neznani: kroatistički prinosi tiskanoj 2011., među ostalima u fokusu istraživanja akademika Mirka Tomasovića našao se i plodan rad zavičajnog mu Cetinskog mlinara (pseudonim književnika Jakova Tomasovića) o čijoj se kulturnoj veličini dosada samo nagađalo, a odsada ne bi trebalo dvojiti. Nedvojbeno je da su naši najveći književni povjesničari Mihovil Kombol i Antun Barac (Veličina malenih) dali ogroman doprinos pregledu i proučavanju povijesti hrvatske književnosti, no ponovna sustavna proučavanja pokazuju da u hrvatskoj književnosti 19. st. još uvijek ima mnogo toga nama nepoznatog i neopravdano prikrivenog naslagama kulturnog zaborava, što ipak ostavlja prostora za reviziju.

Zahvaljujući piščevim nasljednicima koji su sačuvali ostavštinu, akademiku Tomasoviću koji ju je iznova valorizirao i smjestio u zasluženi kontekst, te omiškoj Narodnoj knjižnici koja ju promovira, s te vrijedne kulturne ostavštine napokon je prebrisana prašina. U razgovoru s unukom Jakova Tomasovića, gospođom Marijom Kalafatić, doznali smo da je njena majka, književnikova kći, bila nasljednica tiskane i rukopisne ostavštine, obiteljskih albuma, bogate korespondencije (npr. s književnicom Zdenkom Jušić-Seunik), dokumentacije o poslovanju knjižare koju su poslijeratne vlasti 1945. neopravdano zatvorile (i isključile ga iz javnog života zbog katoličke orijentacije, vrata časopisa i novina bila su mu zatvorena), zatim časopisa koji je izdavao i onih u kojima je J. Tomasović pisao i objavljivao. Ostavštinu je nakon majčine smrti naslijedila ona. Budući da je živjela u Sinju i prijateljevala s fra Josipom Antom Soldom, povjesničarom i knjižničarom, pohranila ju je u Franjevačku knjižnicu sinjskog samostana u kojemu se čuvala do 2005., a potom joj je vraćena u posjed. Zbog navedenih istraživanja akademika Tomasovića predala ju je rođaku Bogoljubu Tomasoviću koji ju je ove godine donirao u trajno vlasništvo Zavičajnoj zbirci Narodne knjižnice u Omišu. Djelatnici knjižnice uspjeli su kompletirati Jadransku vilu i pretiskati neka djela. No, pred njima je mnoštvo rukopisa koje tek čeka svoju objavu.

I. Kolak
ikolak@svkst.hr

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-