-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 84, prosinac 2021.
Broj 83, prosinac 2020.
Broj 82, ožujak 2020.
Broj 81, srpanj 2019.
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 41, rujan 2008. :: Razgovarali smo


Carol A. Gordon







S Carol A. Gordon, izvanrednom profesoricom na School of Communication, Information and Library Studies at Rutgers University, SAD, razgovarali smo u lipnju ove godine na međunarodnoj konferenciji LIDA u Dubrovniku.



1. Vaši istraživački interesi pokrivaju mnoga područja. Višestruki modeli informacijske pismenosti koji promoviraju konstrukciju znanja jedan je od njih. Svoje vrlo zanimljivo izlaganje na LIDA-i 2008 usmjerili ste najviše prema pitanjima informacijske pismenosti odnosno tutorialima koji se bave informacijskom pismenošću. Postavili ste pitanje odnosa između referentne službe i tutoriala. Jesu li tutoriali samo jedan od oblika referentne službe?

Sve češćim korištenjem digitalnog okruženja nestaje granica između referentne službe i poučavanja. Iako je to dvoje vrlo različito, može se reći da imaju potencijal postati jedno poput drugoga postajući prilagođeni korisniku. Online tutoriali proširuju svoju „nastavu“ da bi dosegli razinu nastave „dovoljna količina-na vrijeme“. Iako je to dvoje vrlo različito, može se reći da referentna služba i poučavanje mogu postati nalik jedno drugome u smislu da se referentne usluge sve više prilagođavaju korisnicima, a online tutoriali proširuju svoj djelokrug kako bi mogli ponuditi nastavu tipa „dovoljna količina-na vrijeme“.
Pomoću referentnih usluga mnogi tutoriali nude pomoć koju tražimo, u okviru zadanih ciljeva učenja. Kako tutoriali bivaju sve rasprostranjeniji, po svoj prilici knjižničari će se čuditi zašto uopće razlikujemo te dvije usluge. Uvijek će postojati potreba za fokusiranom, trenutačnom pomoći i, s druge strane, uvijek će postojati potreba za kontinuiranim, dalekometnom pomoći. Međutim, postoji i sredina, kad online tutorial može pružiti relevantnu referentnu uslugu i, s druge strane, kad se referentna služba može povezati s online tutorialnom ili njegovim dijelovima kada su potrebna podrobnija objašnjenja.


2. Obrazovna uloga knjižnice nije sporna. Koja je povezanost između učiteljeve i knjižničareve uloge te odnosi li se samo na školske i akademske knjižnice, a ne na, primjerice, knjižničare zaposlene u narodnim knjižnicama?

To je zanimljivo pitanje jer se uloge mijenjaju. U školskim knjižnicama, na primjer, novi standardi informacijske pismenosti, koje je izdalo Američko udruženje školskih knjižničara, povezuju informaciju i znanje. Drugim riječima, školski knjižničari postaju upućeni u aktualni akademski sadržaj da bi studentima pomogli postići višu razinu mišljenja ili kritičkog mišljenja u primjeni, analizi i kreiranju. Informacija je sirovina za učenje. Što su tematska područja na fakultetima i sveučilištima specijaliziranija i kompleksnija, to je teže premostiti praznine. Međutim, knjižničar je stručnjak u lociranju, vrjednovanju i UPORABI informacija. Surađujući s učiteljima i profesorima, knjižničar može povećati kvalitetu nastave preko nezavisnih istraživanja i studija u knjižnicama. Narodne knjižnice također imaju ulogu poučavanja i mogu podupirati povezivanje informacije i znanja pomažući studentima da se odmaknu od pisanja referata, koji se većinom sastoje u preprogramiravanju (obrtanju redoslijeda riječi) pronađenog teksta, prema dubljem promišljanju informacije i izgradnji znanja.


3. Je li se pojam informacijske pismenosti danas promijenio u odnosu na definicije prije dvadesetak godina ili se samo želi istaknuti da neki elementi u procesu nisu bili dovoljno naglašeni, npr. primjena / upotreba informacija?

Upravo tako, danas je u središtu zanimanja UPOTREBA informacije i više se pozornosti pridaje onome što studenti čine s informacijom koju pronađu. U proteklih dvadeset godina naglasak je bio na lociranju i pretraživanju i još uvijek je potrebno poučavati te osnove. Dakako, vrijeme je da se ide naprijed te da se razvijaju vještine podučavanja kako upotrebljavati informaciju, na sistematičniji način temeljen na teoriji. Problematikom plagijarizma to je doprijelo do svijesti onih koji podučavaju.

4. Prema konstruktivističkoj teoriji učenja, studenti moraju biti sposobni istraživati (i to već na prvoj godini studija). U tom smislu, da bi bili uspješni, studenti trebaju biti sposobni oblikovati pitanja za istraživanje i istraživati s ciljem rješavanja problema. Ukazali ste na rezultate studije koji pokazuju da današnji studenti još uvijek nemaju razvijene te vještine. Može li se uloga knjižnica prepoznati u poboljšanju tih vještina? Ako da, kako je može ispuniti?

Evidentno je da bi vještine studenata u rješavanju problema mogle biti bolje. Fokusirajući se na standardizirane testove znanja, na učitelje se vrši pritisak da izvrše nastavni plan i program te da podučavaju za testove. Doduše, troškovi standardiziranog testiranja i manjak dramatičnih rezultata koji bi ih opravdali u SAD-u su rezultirali razočaranjem u takav način provođenja ispitivanja podučavanja. Ja vjerujem da su školske knjižnice pedagogija 21. stoljeća: da je tehnologija kreirala okruženje u kojem konstruktivističko učenje može cvjetati jer je to praktično okruženje koje može biti prilagođeno individualnim potrebama i interesima učenika. Igranje izranja kao održiv alat u podučavanju 21. stoljeća. Web 2.0 nudi bloganje, vikije i interaktivnije mrežne stranice koje u pojedinca potiču angažman kao i traženje značenja. To su dobre vijesti za ulogu knjižnica u učenju jer 21. stoljeće ne može zauzeti mjesto u bezračnom prostoru, ono zahtijeva pristup izvorima i tehnologiju koja će učenicima pomagati u bavljenju informacijama u tim izvorima.

5. Informacijska pismenost može se smatrati samo jednim od preduvjeta uspješnog učenja. Kakvim se učenjem smatra učenje informacijski nepismenih i čime rezultira?

Za informacijski nepismenu osobu učenje je teško, ako čak nije nemoguće u ovoj digitalnoj eri. Informacijski nepismena osoba deprivirana je na isti način kao u 20. stoljeću osoba koja nije znala voziti automobil ili se služiti telefonom. Informacijska pismenost uključuje tehnološku, vizualnu, medijsku te računalnu pismenost. Gotovo sve što nam je potrebno da bi u potpunosti sudjelovali u današnjem društvu uključuje neke oblike informacijske pismenosti. Mnogi razredi u aktivnosti učenja integriraju tehnologiju. Za većinu se radnih mjesta zahtijeva informacijska pismenost ili sposobnost izvlačenja dobrobiti od treninga ove široko usmjerene pismenosti. U svijetu koji se smanjuje i u kojem je sve manje i manje stanovnika, informacijski nepismena osoba će imati sve više i više poteškoća.


6. Istaknuli ste da studenti zahtijevaju e-učenje. Zašto je tome tako?

Studenti zahtijevaju e-učenje iz više razloga. Onima iz ruralnih područja pristip tradicionalnim oblicima stjecanja diplomskih stupnjeva ili pak pristup poduci nije nimalo jednostavan. Studenti vole udobnost slušanja kolegija i pristupa izvorima za učenje koji su im na dohvat ruke. Oni vole mogućnost ulaska u razred u bilo koje vrijeme, neovisno o mjestu na kojem se nalaze. E-učenje je dobro rješenje za majke s djecom te učenike koji si ne mogu priuštiti pohađanje nastave. Takav način učenja pruža im mogućnost integracije školovanja u njihove osobne rasporede. Povećanje cijena goriva koje prijevoz čine sve skupljim pogoduje dostupnosti e-učenja. E-učenje nije samo pogodnost, mnogim je ljudima ono jedini način na koji mogu nastaviti svoje obrazovanje.


7. Vidljivo je da učenje i obrazovanje nadilazi 'zidove' škola i drugih obrazovnih institucija. Dokle sežu granice? Kako vidite budućnost obrazovanja?

Meni se čini da učenje postaje sve individualnije i prilagođenije korisniku, mobilnije i lakše prenosivo, intenzivnije i značajnije zbog rastućeg digitalnog okruženja u kojem se odvija. Smatram da je jedina granica za učenje u takvom okruženju naša mašta. U dobroupravljanom učenju ne postoje granice. Učenje može doista postati relativno nezavisno i cjeloživotno.


Razgovarala: I. Martinović
imartinovic@ffos.hr

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-