-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 49, rujan 2010. :: Skupovi u inozemstvu


Novosti iz IFLA/CLM-a i EBLIDA/EGIL-a: Autorsko pravo i opsežna digitalizacija
Göteborg, Švedska, 10.-15. kolovoza 2010.

U posljednjih se desetak godina na međunarodnoj razini, a posebno u Europskoj Uniji, mnogo pažnje posvećuje opsežnoj digitalizaciji građe iz knjižnica, arhiva i drugih ustanova u kulturi. Dokumenti o digitalizaciji brojni su, no za ovu je priliku možda najbolje podsjetiti na najranije: Akcijski plan o e-Europi iz 2000. godine kojim se digitalizacija najavljuje i Lundska načela iz 2001. u kojima se prvi put identificiraju autorska prava kao moguća prepreka digitalizaciji i ističe potreba usklađivanja različitih interesa svih dionika. Dionici su, dakako, autori, ali i izvođači, nakladnici, proizvođači baza podataka, proizvođači fonograma i filmova, jer svi oni mogu imati određena prava na djelima koja su stvorili ili proizveli. I u novijim se dokumentima, poput onoga o kulturnoj baštini iz 2007. godine (Cultural heritage: Information Society technologies), Europska Unija nastavlja baviti autorskim pravima, a osobito se žustra rasprava vodi o problemima s kojima se susreću ustanove koje žele digitalizirati opsežnu građu, a ne mogu lako ni brzo utvrditi ili pronaći nositelje prava, kako bi dobile ili otkupile dopuštenje za digitalizaciju. Ironično je zapravo da suvremene knjižnice, koje su tako suvereno vladale bibliografskim podacima i koje su izgradile moćne i opsežne kataloge koji pružaju uvid u ogromno zabilježeno ljudsko znanje, danas ostaju bespomoćne kad treba utvrditi jednostavne podatke o autorima, ali upravo one koje nikad prije nisu prikupljale, jer im nisu ni trebali.

Identificiranje autora, a posebno traganje za nositeljima prava, zahtijeva vrijeme i rad, što znači da predstavlja i poseban trošak koji treba pridodati ionako visokim troškovima digitalizacije. Na međunarodnoj se razini različite skupine stručnjaka bave pronalaženjem mogućih rješenja koja bi opsežnu digitalizaciju učinila lakše provedivom. Kao članica dviju takvih skupina, IFLA-inog Odbora za autorsko pravo i druga pravna pitanja (CLM) i EBLIDA-ine Stručne skupine za informacijsko zakonodavstvo (EGIL), imala sam nedavno priliku prisustvovati sastancima na kojima članovi koji dolaze iz različitih zemalja razmjenjuju iskustva i znanje i oblikuju stavove o pojedinim pitanjima, koji se onda prosljeđuju na daljnju prosudbu tijelu koje je skupinu osnovalo. Sastanak CLM-a održan je tijekom Svjetskog kongresa knjižničara u kolovozu ove godine u Göteborgu, a EGIL-a početkom rujna u Kopenhagenu. Na oba se sastanka govorilo o čitavom nizu trenutačno otvorenih pitanja vezanih uz knjižnice i autorsko pravo pa i o djelima kojima se ne može utvrditi ili locirati autor. Upravo se na sastanku EGIL-a mogla čuti i pomalo heretička, ali svakako potpuno točna tvrdnja, da pojam djela-siročeta (orphan work) uopće ne pripada ni području knjižničarstva ni pravu (taj se izraz, na primjer, ne može naći u nacionalnim zakonima o autorskom pravu), a da baš na tom pojmu počiva digitalizacija. Čulo se i da bi možda bilo bolje govoriti o rasprodanim djelima (out-of-print works). Dakako, ti pojmovi nisu identični i malo je vjerojatno da bi pojam djela- siročeta tako lako mogao biti nadomješten drugim. Inače mišljenja o tome kako riješiti probleme koje izaziva ta vrsta djela pri digitalizaciji u knjižničarskim su krugovima podijeljena. Dok kolege iz SAD-a drže da su knjižničari odgovorni za utvrđivanje autora i pronalaženje potrebnih podataka o njima, europski su knjižničari mišljenja da se knjižnicama ne bi smjelo nametati opsežno i često dugotrajno istraživanje te da taj posao trebaju obaviti udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Na sastanku CLM-a rečeno je da bi za djela-siročad trebalo uvesti posebnu iznimku od zaštite autorskim pravom, ali bi se, kako ističu europski kolege, stvar mogla riješiti i drugačije, npr. proširenim kolektivnim licencijama, kakve imaju skandinavske zemlje. Čulo se, međutim i upozorenje da udruge za kolektivno ostvarivanje prava zapravo nemaju mandat za izdavanje kolektivnih licencija, nego bi te licencije trebalo izdavati neko državno tijelo. Postoji i mogućnost da knjižnice objave popis naslova koje žele digitalizirati i pozovu nositelje prava da se jave, kako bi ih mogle obeštetiti. Tako već neke velike knjižnice u Europi i postupaju. Primjereno traganje za autorima (diligent search), o kojemu govore dokumenti Europske Unije, posebno je mukotrpno kad se žele digitalizirati radijski arhivi ili novine. Iako naše knjižnice uglavnom izbjegavaju digitalizirati zaštićena djela, dugoročno je to sigurno teško održiva politika pa je krajnji čas da se u našim knjižničarskim krugovima otvori rasprava o mogućim rješenjima koja će omogućiti opsežnu digitalizaciju zaštićene građe.

Na sastanku CLM-a prezentirana je i radna verzija nacrta Ugovora o iznimkama i ograničenjima za knjižnice i arhive, koja će biti razmotrena na sjednici WIPO/SCCR-a u studenome ove godine. Hoće li WIPO biti sklon usvajanju posebne iznimke za knjižnice i slične ustanove, ne može se ovaj čas predvidjeti, no treba upozoriti da se već čulo i mišljenje kako ne bi trebalo dopustiti iznimku "za jednu vrstu ustanova". Reakcija te vrste, po mom mišljenju, pokazuje posvemašnje nerazumijevanje zadaće zbog koje su knjižnice osnovane i njihove uloge u društvu.

Pokrenuto je zanimljivo pitanje korištenja e-knjiga, osobito u narodnim knjižnicama, koje teško s nakladnicima mogu dogovoriti licencije za korištenje, a kad ih i dobiju, ne smiju ih višestruko koristiti. E-knjiga nije materijalni predmet pa se ne može ni posuđivati, niti se na nju odnosi Direktiva o pravu iznajmljivanja i pravu javne posudbe, koja knjižnicama pruža zakonsko uporište za rad. O posudbi elektroničke građe ne kažu ništa ni nacionalni zakoni. Po isteku licencije prestaje biti pristupačna korisnicima. Što se događa nakon isteka licencije, ne samo s e-knjigama nego i s drugom građom, posebno je pitanje koje muči knjižničare već dulje vrijeme. Odgovor na to pitanje vrlo je važan, jer su današnje knjižnice ipak utemeljene na posudbi, a ako se digitalna građa ne može posuđivati, doista se može dovesti u pitanje i smisao postojanja knjižnica.

A. Horvat
ahorvat@ffzg.hr
 

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-