-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 74, srpanj 2017. :: Nacionalna kampanja za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom


Disleksija: bauk ili prednost? Razgovor s Igorom Vukom Torbicom

Nacionalna kampanja za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom I ja želim čitati koju je pokrenulo Hrvatsko knjižničarsko društvo želi ukazati na probleme s kojima se susreću osobe s teškoćama čitanja i disleksijom te utjecati na promjenu Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima koji onemogućava produkciju većeg broja knjiga i ostalih publikacija prilagođenih osobama koje imaju navedene teškoće. Stoga Facebook stranica Kampanje svakodnevno donosi informacije o provedenim događanjima u sklopu Kampanje, predstavljaju se knjige o disleksiji i različita građa prilagođena osobama s disleksijom te se predstavljaju mnoge zanimljivosti vezane uz teškoće čitanja i disleksiju.

S obzirom da se ljudi vole poistovjetiti s osobama koje su nailazile na slične probleme u životu, predstavljaju se i uspješne osobe s disleksijom. U svijetu ih je mnogo koji otvoreno govore o svojim teškoćama no na našem se području zna samo za nekolicinu, pa je redakcija Facebook stranice I ja želim čitati razgovarala s Igorom Vukom Torbicom, jednim od najnagrađivanijih mladih redatelja u regiji koji je ujedno i osoba s disleksijom. Biti će zanimljivo pročitati kako se jedan mlad i danas vrlo uspješan čovjek nosio s disleksijom kroz školovanje, ali i kroz život.

Slika preuzeta s http://www.fashion.hr/lifestyle/kultura/igor-vuk-torbica--ime-koje-trebate-zapamtiti-108699.aspx

Igor Vuk Torbica rođen je 1987. godine u Drvaru, osnovnu i srednju školi završio je u Rovinju i Puli, a studij režije u Beogradu. Svoju redateljsku karijeru započeo je predstavom Razbijeni vrč u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu te vrlo uspješno nastavio u Zagrebačkom kazalištu mladih postavljanjem Hinkemanna Ernsta Tollera koji je u studenome 2016. godine osvojio nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini, a glavni glumac Rakan Rushaidat osvojio je nagradu za najbolju mušku ulogu. Slijedi predstava nastala prema drami Ödöna von Horvatha Priče iz bečke šume koja igra u zagrebačkom kazalištu Gavella, te predstava Carstvo mraka nastala prema manje poznatom tekstu Lava Nikolajeviča Tolstoja čija je premijerna izvedba održana 24. ožujka 2017. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu.

I JA ŽELIM ČITATI: Kada ste i na koji način otkrili da imate disleksiju?
IGOR VUK TORBICA: Bio sam tada već četvrti razred osnovne škole i već sam bio prozvan čak i među drugim učenicima kao dijete s poremećajem u pažnji i koncentraciji i sa sporom sposobnošću učenja. Tada se još relativno malo znalo i govorilo o disleksiji te ni pedagozi nisu znali prepoznati ove simptome. Ja sam već tada, kao dijete, bio umoran od pokušaja objašnjavanja svojeg stanja i problema, uz sve to imam i disgrafiju te sam izgubio samopouzdanje. Ali onda, sjećam se jedne večeri dok sam s roditeljima gledao emisiju u kojoj su na HRT-u govorili o disleksiji, dobro se sjećam da sam svojim roditeljima skrenuo pažnju na to da je gost u emisiji upravo opisao moj problem kako ja nikada do tada nisam uspio.

I JA ŽELIM ČITATI: S obzirom da ste se školovali u različitima gradovima ali i državama, jeli se pristup čitanju i učenju odnosno podršci razlikovao? Koliko je to utjecalo na vas?
IGOR VUK TORBICA: Iskreno, kao osoba s disleksijom, bez obzira na to što bih mogao prigovoriti tadašnjim informacijama o tom poremećaju, ili kako ga ja više volim nazvati stanje, moram priznati da od vremena o kojem sam vam govorio, velik broj ljudi je danas upoznat s pojmom disleksije i pristupu osobama s disleksijom. Za mene je bilo najbitnije ono što mi se dogodilo u ranoj mladosti, ono što je dalo ime i objasnilo mi moje poteškoće. Jednom kada sam naučio više-manje sve o disleksiji, saznao tko su sve ljudi s disleksijom i kako su sa njom izlazili na kraj, postalo mije jednostavno i brzo svoju okolinu upozoriti na moje poteškoće s čitanjem i pisanjem.

I JA ŽELIM ČITATI: Imate li neke metode ili pomagala za lakše čitanje koje ste si sami osmislili?
IGOR VUK TORBICA: Nisam bio jedan od onih koji su disleksiju uzeli kao izgovor od svakog daljnjeg čitanja. Upravo suprotno, kada sam otkrio da imam "poteškoću u čitanju", a ne nemogućnost čitanja, mogao sam se baciti na neprestano vježbanje. To sam i činio, čitao sam sa velikom mukom sve što mi je dolazilo pod ruku. Vremenom sam naučio prepoznati slova i rečenice koje sam zamjenjivao, odnosno zapisane riječi prepoznavao sam kao grafički znak. Dakle, moj mozak ne bi bilježio pročitana slova, nego cijelu riječ kao znak. U tome je naravno i mnogo nagađanja, ali s vremenom čovjek stekne neku sigurnost.

I JA ŽELIM ČITATI: Otežava li vam disleksija svakodnevan život (čitanje novina, titlova)?
IGOR VUK TORBICA: I da i ne. Definitivno čitam puno sporije od prosječnog čitatelja, a jednako tako i pišem. Stvar je samo u tome što meni više ta činjenica ne smeta i ne predstavlja problem.

I JA ŽELIM ČITATI: Što ili bolje rečeno tko vam je do sada najviše pomogao,bio vam najveća podrška?
IGOR VUK TORBICA: Svakako su to bili roditelji, na prvom mjestu moja majka. Ona me tada naučila da bilo koja naša osobina koja nas čini drugačijima, ne govorim samo o disleksiji, jest ono što nas i naš životni put čini jedinstvenim.

I JA ŽELIM ČITATI: U jednom ste intervjuu istaknuli da je disleksija vaša prednost!?
IGOR VUK TORBICA: Da, zaista to i mislim. Znate, s vremenom i trudom primijetite da, nije samo vrijeme i količina pročitanog ono što vas dijeli od osobe bez disleksije. Čitanje nije utrka, a ono što se događa kod vas, pod uvjetom da niste zauvijek zamrzili čitanje, jest da se na pročitanom zadržavate duže i da s većim razumijevanjem čitate i osjećate napisano, da vidite svaku moguću piščevu stranputicu i putanju, da bolje osjećate kompoziciju napisanog, a nakon nekog vremena počinjete osjećati i na koji način je napisano, s kolikim konstruktom i kojom namjerom. To je bar što se tiče onoga što ja radim, nešto što mi je disleksija pokazala kao prednost.

I JA ŽELIM ČITATI: U kojim segmentima života vam je disleksija pomogla? IGOR VUK TORBICA: Disleksija mi je pomogla da sve ljude i njihove karaktere vidim na poseban način, da prihvaćam njihove razlike, da ih razumijem u njihovim nesavršenostima, da prestanem kod sebe ali i kod drugih ljudi tražiti savršenstvo i proporciju, već upravo suprotno da njihove mane i njihove nesavršenosti vidim upravo kao odraz njihove autentičnosti. Još nešto, disleksija je stanje koje ima svoj naziv i ima svoju više ili manje jasnu definiciju i zbog toga nam treba biti drago da naš izazov ima naziv i ima jasne konture onoga što je čovjeku potrebno kako bi ih premostio. Uzmimo u obzir sljedeće: tisuće i tisuće je stanja u kojima se drugi ljudi nalaze, a njihovi izazovi nemaju nužno niti ime niti onoga tko će ih na njih upozoriti. Dakle, dobro je biti zahvalan na tome.

I JAŽELIM ČITATI: Što biste za kraj poručili djeci odnosno osobama s disleksijom i njihovim roditeljima?
IGOR VUK TORBICA: Poručio bih im da vjeruju u sebe, da odbace socijalni pritisak i sram. Toliko je područja i toliko načina kojima čovjek može ostvariti interakciju sa svijetom. Opći društveni, civilizacijski konsenzus prisiljava nas da savladamo samo taj opći, prvi i primarni način interakcije s okolinom i to je sasvim razumljivo. To je ono što ćete sasvim sigurno na kraju i postići, ali u vama je potencijal i preduvjet da stvari i pojave vidite na jedan drugačiji način. Vaš mozak i vaša osobnost već su sami po sebi stvoreni tako da odbijaju „košuljicu“ standardiziranog poimanja i razvijanja odnosa sa svijetom, društvom i materijom. Na vama je sad samo da krenete prema potpunom ispunjenju vlastitih i autentičnih potencijala. Sve što vas dijeli od drugih odraz je vaše različitosti, a vaša je različitost vaša snaga!

Maela Rakočević Uvodić

maela.rakocevic@kgz.hr

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-