-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 81, srpanj 2019.
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 68, siječanj 2016. :: 50 godina Hrvatske knjižnice za slijepe


Novo vrijeme Hrvatske knjižnice za slijepe

Promotivne letke za uslugu e-knjige osmislila je Alida Mezić iz tvrtke Klaracomm

Stara je krilatica knjižnica „pohraniti, čuvati i dati na korištenje“ i od davnina je njihova misija bila ta da otvaraju vrata znanju, informaciji ali i kvalitetnoj zabavi. Zadatak je knjižnica da paze na ono bitno u čovjeku što ga razlikuje od svih drugih životinja na Zemlji, na riječ. Kada knjižničar, nakon iskustva Nacionalne i sveučilišne knjižnice te dvije potpuno različite specijalne knjižnice, započne radom u Hrvatskoj knjižnici za slijepe, njegova se koncepcija i shvaćanje profesije u potpunosti mijenja. U Hrvatskoj knjižnici za slijepe knjige se obrađuju, slažu, pohranjuju, daju na korištenje, upisuju se novi korisnici, organiziraju se događanja… kao i u svakoj drugoj narodnoj knjižnici ali u svojoj biti je sve to posve drugačije. I dok se druge knjižnice najviše bave pristupom pisanoj riječi, knjižnice namijenjene osobama koje ne čitaju standardni tisak bave se dostupnošću, a tek onda pristupom. Drugim riječima, glavna je razlika u tome što takve knjižnice proizvode vlastiti fond.

U stoljećima koja su prethodila Louisu Brailleu i njegovom pismu, slijepi je čovjek nastojao raskrčiti put do pisane riječi. Isto se nastavilo i nakon otkrića i univerzalne primjene Brailleovog pisma odnosno brajice. Želja za izražavanjem misli, za protokom informacija, primanjem i davanjem, čitanjem i pisanjem pokrenula je niz nevjerojatnih tehnoloških dostignuća od tiskarskog stroja za brajicu, preko magnetofona i diktafona, do govornog softvera i Brailleovog retka u našem, digitalnom dobu. Iako je sada mnogo lakše i osobe koje danas ne mogu čitati standardni tisak manje su zakinute od onih koje to nisu mogle u 18. ili 19. stoljeću, glavni problem još uvijek nije nestao. Gutenbergova galaksija se širi sve većom i većom brzinom i neprestano generira nova sazviježđa. Komercijalna produkcija pisane riječi buja te se nama koji nastojimo učiniti standardni tisak dostupan onima kojima je nečitljiv ponekad čini kao da se nalazimo u perifernom sazviježđu i bavimo se sakupljanjem, lovom i krivolovom.

No, krenimo redom. U čemu se u posljednjih deset, petnaest godina djelatnost Hrvatske knjižnice za slijepe, kao i drugih sličnih knjižnica u svijetu, promijenila? Možda prije svega u strukturi korisnika.

Osim slijepih i slabovidnih korisnika, među članovima Hrvatske knjižnice za slijepe sve je veći broj učenika s poteškoćama u čitanju, te osoba s motoričkim oštećenjima. Rastući broj učenika s disleksijom koji se učlanjuju u knjižnicu direktno utječe i na produkciju knjižničnog fonda, te iziskuje širenje kapaciteta što se cirkulacije građe tiče kao i inovacije u korištenju fonda. Brojna istraživanja promijenila su značenje riječi disleksija, pomaknuvši je s medicinskih margina hendikepa u  kontekst socijalnog fenomena. U školstvu i svakodnevnom životu te se osobe nastoji poduprijeti rješenjima i alternativnim načinima čitanja i pisanja, umjesto donedavnog inzistiranja na ispravljanju pogrešaka mukotrpnim tradicionalnim metodama.

Otvaranje knjižnica za slijepe prema različitim tipovima korisnika koji iz nekog razloga ne mogu čitati standardni tisak ne znači zanemarivanje korisničke jezgre i temelja. Nove usluge namijenjene su svim članovima.

U bliskoj budućnosti više se neće raditi o posudbi i povratu pojedinih primjeraka iz fonda nego reprodukciji fonda u cijelosti; fond se mora naprosto odlijepiti od fizičkog primjerka i staviti korisniku na raspolaganje u obliku koji mu najviše odgovara, radilo se to o tekstu, zvučnom zapisu ili brajici. Neke su knjižnice u svijetu već otišle u tom smjeru takozvane duboke digitalizacije, a Hrvatska knjižnica za slijepe je na proljeće 2015. godine pokrenula uslugu „e-knjige“ sa svrhom direktnog preuzimanja zvučnih knjiga s internetske stranice. Sve se veći broj članova odlučuje za tu opciju. Roditelje novoupisanih učenika s poteškoćama u čitanju se prije svega upućuje upravo na tu uslugu radi praktičnosti ali i rasterećenja usluge standardne posudbe.

Jedan od zadataka pred nama, izuzev organizacije bespovratnog slanja CD-a, je i Daisy text to speech. Daisy text to speech trebao bi objediniti potrebe slijepih korisnika koji se koriste Brailleovim retkom i govornom jedinicom, potrebe korisnika s disleksijom koji mogu pratiti tekst na ekranu istodobno ga slušajući te podešavajući veličinu teksta, boju i izgovor riječi, slabovidne osobe te osobe koje zbog motoričkih oštećenja ne mogu držati knjigu.

Velika prednost izrade zvučnih knjiga sa sintetičkim govorom je ubrzavanje inače vrlo trome i otežane produkcije, uz okretnije praćenje recentnih izdanja na standardnom tisku. Velika mana takvih formata je naravno otuđenje teksta, odnosno nedostatak ljudskosti u izvedbi. Sintetički glas je glas ekrana, nipošto glas pisane riječi. Iz prve ruke smo saznali kako su francuski korisnici nakon prvotnog gnušanja ipak prihvatili taj format upravo zbog navedene prednosti koja omogućava veću i bržu dostupnost produkcije standardnog tiska. Ipak, mišljenja smo kako vrjednije tekstove ne treba prepuštati ovoj opciji.

Preduvjet za takve inovacije mora biti i odgovarajuća oprema, odnosno nadogradnja postojeće. Knjižnica ne može mijenjati svoje usluge ako ih ne uskladi s opremom koju hrvatskim korisnicima omogućava država. Kako bi se izveo potpuni obrat u digitalnu fazu moraju biti zadovoljeni svi softversko-hardverski uvjeti. Više karika u lancu mora djelovati na sličnom cilju kako bi sadržaj bio pretvoren u medij koji odgovara sposobnostima i mogućnostima korisnika.

Ono što valja imati na umu pri svim novim rješenjima je to da se više od 50% korisnika opire tehnologiji (barem isprva), a oko 30% njih nema adekvatnu opremu. Također treba znati da takav način poslovanja udaljuje korisnika od knjižničara, čini ga anonimnim i kontakt gubi na ljudskosti, a s druge strane profil korisnika se mijenja i nove generacije ne samo da će pristati nego upravo zahtijevaju taj način poslovanja.

Odmak i zahlađivanje odnosa je ono što nas plaši ali isto tako nas prisiljava na dovitljivost. Događanja i razne edukativne, kulturne i natjecateljske manifestacije i akcije mogu nas povezati na pravi način. Kreativnost i toplina spremne su topiti debeli led digitalizacije.

Druga velika promjena se, osim što je vezana uz prvu, tiče takozvanog širenja Gutenbergove galaksije. Za slijepe osobe, kao i za videće, sve je više informacija, zapravo sve su informacije ali ne i znanje, u elektroničkom obliku te se i knjižnica kao pružatelj usluge mora kretati u tom smjeru. Brailleov redak zamjenjuje tekst ispisan na papiru brajicom, govorna jedinica omogućava pregledavanje on-line sadržaja i dokumenata, elektronička bilježnica i braillino zamjenjuju papir i šilo odnosno mini perkins stroj. Pisana i izgovorena riječ postaju neovisne o fizičkom primjerku, brojno neograničene, nevezane uz medij, oslobođene fizičke prisutnosti te kao takve one mogu biti dostupne svima. Mogu ali nisu. Zajedno s dostupnošću raste i potreba ali i produkcija knjiga koju treba pratiti i dati korisnicima na raspolaganje, što je u slučaju našeg tipa knjižnica koje same proizvode svoj fond dugotrajniji i skuplji proces. Kako premostiti činjenicu da je samo 5% informacija svakodnevno objavljenih u svijetu dostupno osobama koje ne čitaju standardni tisak?

Problem koji leži u korijenu svega je neartikuliranost zakona o autorskom pravu i nedefiniranost odnosa između izdavača, autora, knjižnica i krajnjeg korisnika koji ne čita standardni tisak. Jedan ustupak izdavača mogao bi promijeniti situaciju. Svako djelo ili tekst trebalo bi u samom početku napraviti u obliku ili ga barem pripremiti za brzu konverziju u oblik dostupan svima. Iz perspektive našeg malog perifernog sazviježđa to bi bilo nešto poput Velikog praska. A izdavači bi ga eventualno osjetili kao maleni zemljotres.

Marakeški sporazum iz 2013. godine trebao bi na globalnom nivou osigurati informacijsku ravnopravnost i približiti nas idealu dostupnosti. Taj ideal je najobičnije ljudsko pravo na znanje i informaciju jer sve što se izdaje na standardnom tisku treba i mora biti dostupno u svim alternativnim oblicima. Ali kako namiriti izdavače i autore? U zadnjih nekoliko godina svjedočili smo inozemnim rješenjima odnosno dovitljivim načinima koja mogu odškrinuti vrata dostupnosti, i postaviti prepreku kako se ne bi odmah zalupila. Uzbudljiva rješenja, koja se nažalost uglavnom tiču engleskog govornog područja, poticajna su ali je to sve skupa pomalo žalosno. Zašto? Zbog osjećaja krijumčarenja kojeg knjižničari neprestano nose u grlu, balansirajući između izdavačkih i autorskih prava i prava obespravljene korisničke populacije, gladne znanja i informacija samorazumljivo dostupnih drugima, odnosno osobama kojima nije problem čitati standardni tisak. Marakeški sporazum, kojem je cilj poboljšati dostupnost ukupne izdavačke produkcije osobama koje ne mogu čitati standardni tisak, za sada je ratificiralo devet država. Za daljnje provođenje potreban je pristanak još jedanaest država.  

Treća promjena u knjižničnom poslovanju odnosi se na disperziju usluga, a to se prije svega tiče postojeće suradnje s narodnim knjižnicama. Narodne knjižnice pomažu pri integraciji korisnika koji ne čitaju standardni tisak u lokalno zajednicu te u tom smislu mogu amortizirati otuđenost digitalnog vremena. Osobe koje ne čitaju standardni tisak potrebno je na lokalnom nivou regrutirati u redovnu čitalačku populaciju. Neke narodne knjižnice u Hrvatskoj već imaju kutke za osobe koje ne čitaju standardni tisak. Opremljene su potrebnom informatičkom podrškom te u sklopu svojeg fonda posjeduju male zbirke zvučnih knjiga. Osoblje narodnih knjižnica upućeno je u potrebnu opremu i način na koji osoba koja ne čita standardni tisak može doći do literature. Lokalni knjižničar može osobi pomoći u procesu učlanjivanja u Hrvatsku knjižnicu za slijepe i upoznati je sa sustavom preuzimanja zvučnih knjiga direktno s naše stranice. Mnogi primjeri iz prakse svjetskih knjižnica namijenjenih osobama koje ne mogu čitati standardni tisak govore u prilog rastućem trendu takve decentralizacije, pri čemu matična knjižnica diseminira svoje usluge pomoću lokalnih narodnih knjižnica.

Kakve zaključke možemo izvući iz svega ovog? Sporost je u digitalnom svijetu mana ali je pri prelasku na njega gotovo vrlina. Isto je s oprezom koji mora ohladiti bilokakvo brzopotezno lišavanje temeljnih ljudskih vrijednosti. Pri svakom novom koraku također se ne smije zanemariti pismenost korisničke jezgre. Slijepe osobe treba se poticati na čitanje brajice. Iz iskustva znamo kako nakon redovnog školovanja mnoge slijepe osobe zapuste brajicu oslanjajući se samo na zvuk. Izdavanjem časopisa, lektira i klasičnih djela kao i popularne literature na brajici trebamo održati, podržati i proširiti broj čitatelja brajice. Već tradicionalno natjecanje u brzom i izražajnom čitanju brajice, koje knjižnica organizira, važno nam je i zbog kategorije čitanja pomoću Brailleovog retka. Brailleov redak je pametan brat govorne jedinice. Brajica nije nešto što je prošlo, ona je temelj pismenosti i zalog budućnosti.

Za knjižničara je vrlo težak zadatak pronaći jednostavno softversko rješenje za kompleksno poslovanje koje bi uspješno objedinilo produkciju, knjižničnu obradu, cirkuliranje građe i reprodukciju knjižničnog fonda. Put do toga je prepun pogrešaka, nesporazuma i propusta, i iskreno rečeno, na momente potpuno obeshrabrujući. Vrlo često ispaštaju upravo oni kojima se nastoji pomoći. Objedinjujuća kompleksnost poslovanja  je ono što razlikuje knjižnice namijenjene osobama koje ne čitaju standardni tisak od ostalih knjižnica. Naše se knjižnice, htjeli mi to ili ne, svuda u svijetu mijenjaju u Daisy tvornice znanja.

Pronaći informatičku podršku koja bi istovremeno zadovoljila potrebe korisnika i zaposlenika, te sačuvati ljudskost u digitalnom okruženju, najveći su i najteži zadaci budućnosti Hrvatske knjižnice za slijepe.

Jelena Lešaja, voditeljica Odjela za posudbu

Hrvatska knjižnica za slijepe

jelena.lesaja@hkzasl.hr

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-