-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 66, srpanj 2015. :: Knjižničari pišu


Miroslav Gakić

MIROSLAV GAKIĆ O SEBI

Rođen sam u Čakovcu, gdje sam išao u osnovnu školu.

Maturirao sam u Srednjoškolskom centru „Gabriel Santo“ u Varaždinu, kao suradnik u INDOK djelatnosti. Titulu profesora sociologije stekao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije sam na istom fakultetu diplomirao i bibliotekarstvo. Predavao sam povijest i matematiku u osnovnoj školi, sociologiju u srednjoj, ponešto i ponekad i filozofiju, novinarstvo i esejistiku, uređivao nekoliko školskih časopisa i zbornika, a sada sam knjižničar u Gimnaziji Josipa Slavenskog Čakovec. Kao skrbnik knjiga, promicatelj književnosti i čuvar Riječi,  zadovoljan sam i spokojan svojim poslom, kada bih se usudio, rekao bih i – sretan. No, takve izjave nisu u mojoj ćudi.

Naša škola ima izrazitu književnu djelatnost, dobrano smo zakoračili u i izdavačku. Uz udžbenike koji se koriste u nastavi, naši su profesori, ali isto tako i učenici autori brojnih knjiga koje sam pomogao urediti, objaviti i promovirati – kako u školi, tako i izvan nje; na županijskim i međužupanijskim, te državnim susretima knjižničara, na pulskom sajmu Sanjam knjige, te književnim promocijama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Od 2004. do 2010. bio sam urednik časopisa za kulturu i društvena zbivanja „Ako“.

Od 2002. godine pa sve do sada, urednik sam biblioteke „Insula“ u sklopu koje je izašlo 37 knjiga proze, publicistike, no i znanstvenih radova. Iz naše struke izdvajam naslove sveučilišnog profesora Zvonka Kovača – Domovinski eseji (o suvremenoj kajkavskoj književnosti i zavičajnim piscima) dr. Emilije Kovač – Amazonke, vile i satirice (ženski diskurs devedesetih godina 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti ), Ivana Pranjića Iskrenost daruje pismenost (rad s učenicima u književnim radionicama i na stvaranju školskih časopisa), Ivana Kutnjaka – Nečastivi u snu ponoćne Hrvatske (suvremeni dijalektalni pisci), te najnoviji zbornik Međimurska mlada drama.

Napisao sam šest knjiga: 32 pogleda na smiješno, Vrhunci sezone, Rasprodaja riječi, 040, Kradljivci bicikla i Narod poznaje svoje junake. Tekstovi su mi objavljivani u desetak domaćih zbornika i časopisa, a neki su prevedeni na engleski i slovenski jezik.

BARBARI SU PRED VRATIMA

I tako se okupismo u velikom broju i bijaše nam drago što smo se okupili u tako velikom broju, časni skupe, baš lijepo i što smo tako pametni (formalno) i tako predani poslu (službeno), bez obzira na sve, zlo ne misleći, zlo ne sluteći, što smo tu (legalno i legitimno) i sve bijaše dobro do pauze. Tada, ispod glasa, preko stola, ispod pojasa, preko cijele dvorane (neformalno) počne kružiti pitanje (životno): Kako, ipak, da ih privolimo na čitanje?

Tvrde, imamo i napismeno da glagol čitati ne podnosi imperativ. Krasna misao! Humanizam i renesansa u jednoj rečenici, dva za jedan! A je, paše nam sentenca kao budali šamar. Kako ih, onda, opet pitam, pridobiti za knjigu, koje su to akcije i odgojne metode, gdje je ta sveta vodica kojom ćemo ih krstiti u čitatelje, gdje ste pedagozi, sociolozi i ini mudroslovi? Tu vam je gola istina, tu skočite!

Ili, pjesnik je to rekao bolje:

Što mi to čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?

Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici?

Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

(Čekajući barbare, Konstantin Kavafis)

Činjenica je da se ne čita ništa. Činjenica je, dragi sudionici u čemeru, da pretjerujem. Čitaju se SMS poruke, jumbo plakati, reklamni leci, katalozi, čitaju se e-mailovi koje morate poslati dalje u roku sedam minuta na osam adresa, a već dolazi drugi, koji morate poslati u roku osam minuta na sedam adresa, čitaju se naslovi i podnaslovi u novinama i tekstovi do 200 riječi, čitaju se titlovi i  tu i tamo kakva knjiga, da i toga ima. A da je bilo gore, bilo je:

Posljednja je noć. Za ove ljude i ovaj grad. Zidine će pasti i osvajači ući. Pljačka, pokolj, uništenje. Kraj velike kulture i Carstva. Car sam odjenuo se sam i sam prikopčao zlatne gumbe u obliku lava, pričestio u crkvi, izmirio s Bogom, izljubio s bratom i malobrojnim zapadnim saveznicima te pošao na zidine.

Tijelo Konstantina XI Paleologa pronađeno je tri dana kasnije, njegovog brata nikada, Aja Sofija pretvorena je u džamiju, ali tek nakon što je sultan ušao na konju u crkvu i nakon što se konj poskliznuo u krvi, a sultan ostavio otisak dlana na zidu.

I mi knjižničari smo kao branitelji Carigrada. Znamo da je uzaludno, ali što drugo možemo, smrt nije važna, važno je kako se živjelo. Barbari će ući u grad i knjižnice će izgorjeti. I knjige i knjižničar i čitatelji. Prah koji odnese vjetar i trošni materijal koji pojedu crvi, to je materijal od kojeg su sazdane knjige i čitatelji.

I zato nemajte straha, nema se više što izgubiti, odjenite najbolje odijelo i na zidine, na zidine, čitatelji!

PROCES

PROCES nije prva knjiga koju sam pročitao, tek prva koja me pročitala, otvorila kao zrelu smokvu, zatitrala… uzmite metaforu po volji, poslužite se! Što god napisao, neću pretjerati. Da, čitao sam i prije. Čitao mnogo, barem četiri ili pet knjiga tjedno, a opet, bio sam kao dijete koje se ponosno šepuri u malom bazenu, ne znajući da je iza zida, tamo dolje, iza čempresa, tamo dolje – more. More koje plavi sve obale i zapljuskuje utvrde.

Kafka je napisao da nijedna knjiga nema smisla ako nije sjekira koja lomi zaleđeno more u nama. To je tvrdnja koju si gotovo nijedan drugi pisac osim njega ne može priuštiti.

Sjekira koja lomi zaleđeno more u nama. Ljudi, čitatelji, hej! Što su onda knjige koje drljamo mi ostali? Ništa drugo nego škarice za rezanje nokti. Potrebni alatić, ne želimo da ljudi hodaju okolo kao krampusi, i na tome im hvala, no ako strojevi za promatranje koje zovemo pisci imaju dušu, onda se ta duša zasigurno pita – „škarice, takoreći turpijica, što je to prema sjekiri, golemoj, goloj, vikinškoj?“

Stajao sam u vlaku, u hodniku, blizu WC-a, u prepunoj ljetnoj kompoziciji za P.,  a sjekira je lomila, lomila, tukla i udarala, dragi moji čitatelji i ljudi, sante se odvajale i  pucale uz tresak, tijelo se treslo u ledenoj vodi – čitao sam Proces. Sve što je Kafka napisao pročitao sam nekoliko puta. Jastreba gotovo  znam napamet, poput neke od onih pjesama iz osnovne škole – gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše, U kažnjeničkoj koloniji i Umjetnik u gladovanju nisu od ovoga svijeta, Dvorac je „samo“ remek djelo, Preobražaj je… ma ne, nema smisla škaricama rezuckati papir. Sve sam pročitao i ponovno pročitao i onda još jednom pročitao. Sve osim Procesa. Njega tada, u vlaku za mjesto P., tada i nikada više. Postoje vrata koja se ne otvaraju, crte koje se ne prekoračuju, mjesta s kojih se ne odstupa, tajne koje se ne izgovaraju, riječi koje se ne povlače, stvari koje se ne praštaju i postoje knjige koje se čitaju jednom. Baš samo jednom.

UMJETNIK GLADOVANJA

ZANIMLJIVO vam je to, dragi moji prijatelji!

- A što to, dragi autore? -

Kada gospodin i muškarac zađe, dođe, došeta, doklizi, došepa, dojuri, već kako koji i kako tko u kakvom stanju u određene godine, no tu negdje oko trideset i pete do četrdesete, nema potrebe da se svađamo, onda mu neke stvari postanu jasne i bistre kao lijepi svibanjski dan. Vedro, vedro, plavo i modro, s dva tri bijela oblačka misli što klize i klize, i u takvom blaženom stanju dođu i saznanja. Poneka rodno osviještena žena rekla bi – konačnu mu došlo iz donje u gornju glavu.

- A koja su to saznanja, rođače i druže?

Prvo, ni nogomet više nije što je nekad bio. Skupi se društvo na nogomet i već u prvom dijelu zakupljenog termina utakmica se prekida; jedan je pao i slomio si prst, drugi ima iznenadnih problema s koordinacijom – glava misli da može, ali tijelo ne, trećemu sin plače jer tatu iznose iz dvorane, i dok su ulazili misleći – proljeće, mladi ko rosa, odlaze uviđajući da su kasno ljeto. Ne, stvarno, nogomet više nije što je bio.

Drugo, ni žene nisu što su nekad bile. Dok su prije očaravajuće blagonaklono prihvaćale priče i pričice svojih partnera ili se barem uvjerljivo pretvarale, što je za sve svrhe i namjere zapravo svejedno, sada se istim pričama i pričicama još uvjerljive podsmjehuju. Što nije baš najbolje. Zapravo, gospodinu i autoru, i čitatelju i njegovom bratu i svom skupu neoženjenih u nekom času bude jasno da ne čeka pravu. Prava je već bila u njegovom životu. I otišla. Ili je otjerao. Već što je bilo. Ne, uistinu, žene nisu što su nekad bile.

Treće, ni knjige nisu što su nekad bile. Nakon Kafke, Borgesa, Hašeka, Huxleya, nakon velikih i sjajnih romana i briljantnih pripovijedaka superiornog stila, muškarac i čitatelj upita se, mora se upitati, hoće li ikada ponoviti iskustvo. Ima li još toga u knjižarama i knjižnicama, ima li štiva koje će ga promijeniti, uzdrmati, ohrabriti, razuvjeriti, učiniti postojanim, ima li Knjiga da budu gorki lijek, a ne slatka kamilica, ima li Knjiga, ili ga od sada pa do onda, jer vječnost je tako patetična riječ, ili ga, dakle, kao takvog, od sada pa do kraja – čeka tek Lijepa literatura.

Doista, ni knjige nisu što su nekada bile.

KIKLOP

Domače je domače. Kiklop! Ili slutnja građanskog rata. Slutnja koja je uskoro dobila opravdanje, jer mjesto i vrijeme radnje je Zagreb, 1941. godina. Kiklop je knjiga o malom zecu koji opčinjen čeka, čeka veliku zmiju s ledenim smiješkom. Ona njiše glavom, a zec slijedi taj ritam. On je hipnotiziran, njega čeka otrov. Zmija pljuje otrov, a ime otrovu je fašizam. Naravno, ovo su metafore, riječ je o pojedincu koji je nemoćan pred poviješću, politikom i glupošću. Uvijek je riječ o pojedincu.

Knjiga je oduvijek bila zanimljiva, zadnjih je godina ona i aktualna. I ja imam malu slutnju: da će još dugo biti aktualna. Izgleda da nam se ostvaruje stara kineska kletva: živio u uzbudljivim vremenima! Kako se to već običavalo pisati u srednjoškolskim sastavcima: roman je bremenit značenjima. Buja epitetima. Kliče svojim parabolama. Ukratko - stil je superioran.

O ukusima se navodno ne raspravlja, kaže Odisej i poljubi svinju.

Koliko jezgrovita, toliko i netočna tvrdnja, jer ili je sve stil ili ne valja ništa.

Želim reći da je “Kiklop” najbolji roman hrvatske književnosti, a Ranko Marinković najveći živući književnik u Hrvata. Krležijanci - nalijevo krug! Marinkoviću nije nužno stvarati svjetove ni ljude pretvarati u eksponate ZOO vrta. Dovoljno je opisati svijet kakav jest. Naravno, prvo ga treba znati vidjeti. Ta nikada se nije ni radilo o tome da se svijet izmijeni, već da se on razumije. A Marinković ga razumije. Njegovo remek djelo “Kiklop” govori (i) o ratu. No to nije antiratna knjiga, ma koliko ukazivala na gnjusobe rata. Nije antiratna, jer čovjek ne može biti protiv rata, kao što ni ne može biti protiv blata. Blato je nužan nusproizvod kiše, kao što je rat čovjekov. Govoreći protiv rata, mi govorimo i protiv čovjeka. Utakmica je odlučena onog časa kada je polučovjek-polumajmun ubio prvu životinju velikim komadom ključne kosti. U toj kosti sadržana je ideja atomske bombe. Realizacija te ideje jest povijest.

PRIRUČNIK FANTASTIČNE ZOOLOGIJE

U svojoj studiji Priručnik fantastične zoologije, Jorge Luis Borges dokumentira preko stotinu bića, nasumice biram calchonu – „vrsta njufaundlendskog psa obraslog poput neostrižena ovna i bradatijega od jarca. Bijele boje, on bira tamne noći da bi se pojavio pred zalutalim putnicima i oteo im košare s jelom, mumljajući zlovoljne prijetnje; također plaši konje, progoni odmetnike i čini svakojake nepodopštine.“

Piše o salamanderu, jednorogu, kentauru, zmaju, križancu i minotauru, ne srami se pelikana, pantere, sirena ni satira, no o logici ni retka. Ostavljam vama na prosudbu radi li se doista o nehotičnom propustu, neispravljenom i u izdanju iz 1967. godine ili pak o svjesnoj odluci da je o nekim stvarima bolje ne govoriti.

A logika je najhladnija od svih hladnih nemani, neman koje se Hrvati boje više nego recesije, revizije povlaštenih mirovina, porezne kontrole, poštenih sudaca i iskrenih političara. Neman je to gadna, u rangu harpija i himera. Srećom, napada rjeđe od krakena. Neizrecivo je okrutna i samo najhrabriji, mnogi bi rekli – samo oni koji nemaju ni oca ni majke, ni brata ni sestre, ni vjere ni idole, koji nemaju što izgubiti, samo takvi gledaju joj u lice.

Neizbježne pratilje logike su činjenice. Prema apokrifnim zapisima, bilo je pojedinaca u dugoj povijesti čovječanstva koji su svoje odluke donosili na osnovi činjenica, prema svjedočanstvima očevidaca koje možemo smatrati pouzdanima, i danas ima slučajeva kada se ljudi rukovode logikom i zdravim razumom. Srećom,  obično se brzo priberu i nastave dalje kao i sav normalni svijet. Posrijedi je izrazito jak obrambeni mehanizam, toliko star i toliko esencijalan da je o njemu našao shodno progovoriti i veliki Aristotel: „Istina je kao Sunce, ljudi ne mogu u nju izravno gledati.“

Da, točno je da su ljudi ponekad, ma koliko nevoljo, spremni prihvatiti činjenice.  No vrlo su rijetko, ako ikada spremni zaključivati na osnovi činjenica. Opća mjesta, fraze, sentimenti, resimenti, stereotipi (taj divni ljudski izum), narodne mudrosti, emocije, narodne vođe, odgoj, pedagogije i demagogije, loš odgoj, sve može, i pokoja istina omotana u šal, kaput i kapu laži, čak i to može, ali tu prestajemo, reda mora biti, glupost mora carevati, neznanje je moć, rat je mir, sloboda je ropstvo, zar ne?

Sportom protiv dopinga! Alkoholom protiv droge! Seksom protiv AIDSA-a! HDZ-om protiv korupcije! ZET-om protiv kašnjenja! Sa Slovenijom za EU! S Primorcem za društvo znanja!

Sa Zadranima za toleranciju!

Ako su vremena dobra i himere u krakeni u nama nahranjeni i ako živimo isti među istima, relativno je moguće i relativno nije previše opasno reći da je dva dva, a tri tri, no, nemojte, nemojte, osim ako nemate više ništa izgubiti, povući krajnje konzekvence, zbrojiti dva i tri i reći: Pa to je ……!

MAGYAR KIRALYI HONVED NOVELLA

I ona kretenska, ogavna prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti teče po žilama habzburških građana već više stotina godina, ta užasna struja opasna i grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Već stotinama godina teče ta strahovita ognjena tekućina arterijama zagorskim, i danas, ovog tužnog februarskog dana kada snijeg kopni i vrane grakću, dvjesta se madžarskih domobranskih pučkoustaških nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu.

I, ona poltronska, licemjerska takozvana hrvatska književnost već desetljećima pokušava napisati rečenicu koja bi se približila ako ne Krleži, onda Marinkoviću,  Šoljanu ili Slamnigu, već desetljećima teku kao otrovne rijeke i kisele kiše, neplodne i ognjene klanovima i interesnim skupinama okužene te rečenice otužne i taštine i smradne kuhinje, ali rečenice nema i nema. I danas, prvog dana lažnog ljeta, kada vani kiša pada i vrane razvlače ostatke nekad voljenog kućnog ljubimca, tisuću se dvjesto književnika sagiba pred komisijama i svijetlim ministarstvom u smislu Velike umjetnosti iz niskih pobuda u prvom hipu:

NEKIH davnih godina, kada sam vjerovao u obrazovni proces kao racionalnu djelatnost kojom se pomaže voljnom pojedincu ostvariti maksimum svojih mogućnosti, a u svrhu općeg dobra, kada sam dakle bio mlad i zelen, zaposlio sam se u Ministarstvu prosvjete i sporta Republike Hrvatske. Bio sam apsolvent sociologije, pa sam, logično, počeo raditi u Orehovici, kao učitelj povijesti i matematike.

Pedagogija je znanost prema kojoj su mnogi sumnjičavi. Najkraće rečeno – ne priznaju je kao takvu (znanost). I uz najbolju volju, bojim se da ni ovaj tekst neće pridonijeti boljitku stvari pedagogije.  

Bile su to godine kada su se polagali temelji naše mlade države. Koga smo odabrali kao izvođače radove, a posebice tko su bili poslovođe i nadzorni, jako smo dobro i prošli. Da se s gradilišta odnosilo, a odnosilo se, no to je poznata priča koju je nepotrebno elaborirati, živite je i danas svakodnevno. Oni koji su imali čast sami graditi kuću znaju dobro – ako ste se uselili u još nedovršeni objekt, sa „sitnicama“ koje ćete kasnije srediti, tako će to i ostati. Vratimo se mi Orehovici.

Veliki didaktičari, metodičari, pedagozi i rodoljubi Ministarstva potrudili su se da u svaki kutak Lijepe naše stignu friški udžbenici, ispod peke. U skladu s kulturnom revolucijom, velikim skokom naprijed, dvije godine zaredom, a pisao se završetak stoljeća, godina 1993., udžbenik iz povijesti za pete razrede osnovnih škola bio je pretisak udžbenika za niže razrede gimnazija iz godine 1939./40. iz Banovine Hrvatske. Ujedno, istovremeno i dapače, bio je i udžbenik za prve razrede gimnazija. Ponovimo: isti naslov za peti razred osnovne škole i prvi razred srednje! Uskličnik! U skladu s tadašnjom intelektualnom klimom pred Drugi svjetski rat, udžbenik nas je velikodušno zasipao sumnjivim rasnim teorijama, upitnim tumačenjima, gomilama latinskih poslovica i imena i imena i imena i godine, godine…

Naravno da je po mom shvaćanju takav udžbenik bio kazneno djelo i da po njemu može raditi samo psihopat.

E, a sada se lijepo vratite na prvi odlomak, citirajmo zajedno: „Kada sam dakle bio mlad i zelen.“ Ne samo da ne treba biti psihopat, ne treba biti uopće nešto posebno pa raditi po tom udžbeniku!

- Kako se izjašnjavate?

- Časni sude, nisam kriv. Ja sam samo radio po udžbeniku.

I radili su po udžbeniku.

Pojašnjenje: bio neki seminar u Zagrebu za profesore povijesti. Sudjelovah. Prvo kao pasivan, vrlo pasivan slušač, ta ja sam nestručnjak, moram lijepo biti tiho, zar ne, zahvalan što imam gdje raditi, zar ne?

Kada sam čuo nekoliko izlaganja u slavu našeg plemena i plemenskih bogova, koje bi i obrazovani Rimljani smatrali prenaglašenima i prenaivnima, to sam još otrpio. Ta ljude je poneslo, ta demokracija, ta meta, ta fizika, normalno je da klatno, nakon što je bilo lijevo, ode desno, zar ne? Tada su uslijedila pitanja, normalna, uobičajena, vezana uz struku i rad s učenicima, na većinu je nadzornica (danas se zovu savjetnici) odgovarala s: „Nisam vlasna odgovoriti na to pitanje“, ma što joj to značilo.

To me moralo razljutiti, zar ne?

Ne živi crkva katolička zaludu u najboljoj ljubavi s vlasti prosvjetnom Republike, pa kako popovi crkve i nadzornici su pusti vikači iz profesije. Svaki nadzornik, kao i oficijelni propovjednik, raspolaže stanovitim rječnikom i stanovitom količinom parabola, koje onda upotrebljava  u svoje vrijeme i na pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli.

Puknuo sam. Budi tiho, budi tiho, govorih sebi. Tako dugo dok nisam više mogao biti tiho:

-         Pa kako je moguće da potpuno zastarjeli i neodgovarajući udžbenik bude odobren za rad u nastavi? U petom razredu je pogotovo nemoguće raditi po njemu.

-         Kolega, dobrom nastavniku nikakva knjiga ne smeta. Uostalom, ona je prošla institucije, bla, bla, bla, bla…

Ne dolazi tu nikada ni do kakve katastrofe ni herojskog ispada! Da! Događa se i to. Ali vrlo rijetko i to obično kod rastrovanih i koleričnih pojedinaca. Događa se da takav jedan izmučeni čovjek istupi, kad je u njemu potpuno prekipjelo, istupi i baci sa sebe okove i lance i isprsi se, pa neka sada bude što ima da bude. Neka ga vode na prijavak, neka ga bace u špange neka objese, svejedno je. Ali njemu je dosta. On ovako više ne može i neće! Padaju pljuske, vade se revolveri, puca se, i često takvi sukobi svršavaju katastrofalno.

Hoće li me netko podržati? Zar sam jedini zdrav u ovoj ludnici, ili sam samo blesav? Možda ni drugi ne rade po knjizi, ignoriraju je i rade po svom, a ja sam jedini blesav koji to kaže. No, ne izgledaju mi tako, mnogi su iskreno konsternirani mojim istupom. Ljudi, prestanite biti učitelji povijesti, postanite ljudi!

Imenjače, što ti misliš?

Ali zbornica se u cjelini nikada ne upušta u ovakve eksperimente. Ona osjeća da je ideal, da bi ona mogla u jednom trenutku zbaciti sa sebe jaram, tako nedohvatan i nemoguć da se ona ne usuđuje na takve ispade. Ona nastoji kako bi se prilagodila. Ona se lijepo pritaji, pa čini psine potajno. Zbornica nije karakter buntovnog spontanog individuuma, ona je pasivno rezistentna elementarna prasnaga, duboko nagonski svjesna da diše mnogo dublje od svih efemerida koje joj smetaju kao mušice kobili. Ona osjeća kako će jednog dana mahnuti svojim repom.

Kući se vraćam pokisli. Tko će nadzirati nadzornike? Tko će te jadne ljude humanizirati, koja je to sveta vodica kojom bi njih trebalo poškropiti, ima li takva, ima li nade za njih, mora li nadzornik poživinčiti, je li to zbog posla od kojeg zatupe ili se takvi javljaju, je li glupost nužna ili tek poželjna?

Sutra mi je opet poći u Orehovicu, u moj 5a, 5b, 6a, 6b, 7a, 67b, 8a, 8b, i bit ću sretniji nego Sizif, jer sada znam da što god izvalili učenici to nije ništa prema tome kako se mogu izblamirati odrasli, da je od svih budala najgora školovana budala i znam da kolege i prijatelji u zbornici neće držati figu u džepu nego će mi reći otvoreno tko je tu lud, a tko sadi dud:

Zbornica je počela da se u svojoj elementarnoj veličini smije. Tu veličinu ne može da smuti ni glupost ni nervoza državnog tajnika, ni nesnosna kapricioznost gospodina višeg savjetnika, ni hrvatski nacionalni obrazovni standard, ni reforma, ni Bologna, ni bilo što. Ta je zbornica veličina praživotna, primarna i iskonska, kao svi oceani globusa i kao sva flora i fauna, po svim meridijanima i sunčanom ekvatoru. Imade u zbornici snage, one čudne snage što bije u svim stanicama života, i u lišću i u kristalima, zvijezdama i kozmičkim maglama.

A ta je prosvjetna snaga neiscrpno vrelo sviju obnovljenja i preporoda, a sve rane koje danas teku mirišljava su smola koja od preobilja i mladosti teče. Zbornica raste kao šuma, i u biti ona je spram ove tragikomedije uzvišena.

Jest, šuma stoji u žestokoj artiljerijskoj vatri, napadaju nerazumni roditelji, padaju raskoljena stabla, drsko uzvraćaju nezahvalni učenici, cvili polomljeno granje, kruže lešinari, ali šuma i dalje divno pjeva na vjetru i sije sjemenje i pelud, i u svetoj tišini živi i čeka da artiljerijska vatra ugasne. Pa kad odu ministri patolozi i fitopatolozi, kada se izredaju veterinari i stranačke pudlice, šuma će i opet dalje rasti, crna i čvorasta, u svetom očekivanju da dođu veliki radnici tminosječe koji će po njoj udariti sunčane i svijetle prosjeke i putove i navrnuti svjetlost u guštare i tminu dugotrajnih lažnih proroka, defektnih didaktika, nakaradnih reformi i kontrareformi, kad će zgasnuti paraziti iz agencija za istraživanje ruda i gubljenje vremena i učitelji prestati biti zapisničari, strojevi za reprodukciju, pisari i činovnici i opet biti – učitelji.

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-