-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 64, listopad 2014. :: Knjižničari preporučaju


Krhkost djetinjstva, lomljivost života, neuhvatljivost sreće
Prikaz knjige Pierre Péju, Mala Kartuzijanka, s francuskog prevela Sanja Beslać, Fraktura, Zagreb, 2008.

Vanja Kulaš

Knjižnica Filozofskog fakulteta u Zagrebu

vkulas@ffzg.hr

 

Mala kartuzijanka (La petite Chartreuse, Gallimard, 2002.) nagrađivan je i prevođen roman francuskog filozofa, književnika, esejista i biografa Pierrea Péjua, a 2005. godine je i ekraniziran (red. Jean-Pierre Denis).

Za naslovnom sintagmom krije se djevojčica koja nesretno stradava u gradiću pod alpskim masivom La Chartreuse, a nakon nesreće zanijemjevši, nalik je pripadnicama redovničkog reda utemeljenog upravo u tim krajevima – kartuzijankama zavjetovanim na šutnju. 

Knjižar s kraja stoljeća, preprodavač književne droge – to je Etienne Vollard, čija će se neiskorjenjiva samoća dramatično ukrstiti s onom malene Eve Blanchot. Dvije crte susrest će se u jednoj jedinstvenoj tragičnoj točki. Tako je Péju poetično komprimirao užas trenutka u kojemu će se krhka curica u crvenom haljetku naći pod kotačima knjižareva zelenog kombija prekrcanog knjigama.

Thérèse, Evina majka, žena je koja bezglavo bježi od roditeljske odgovornosti, od sebe same – vuku je ceste i vlakovi, jedino što želi nestati je. Čitatelj o njoj ne doznaje gotovo ništa, no intuitivno zna da nije riječ tek o skitalačkom nervu – u pitanju je egzistencijalni strah, emocionalno iščašenje, trauma koja ostavši čitatelju nerazjašnjenom, poprima čudovišne razmjere.

Vollard je pak sredovječni usamljenik koji se pritajio u labirintu uličica starog grada, stanuje samotno iznad svoje knjižare, mračnog antikvarijata punog zakutaka, niša i drhturavih tornjeva knjiga. Dane provodi u svakodnevnoj borbi slova i prašine, suverenoj anarhiji, radosnoj alkemiji, mješavini najminucioznijeg reda i kaosa, ljubavi za knjige i bjesomučnog gomilanja... u spokojnom supostojanju s vjernom pomoćnicom i pokojim knjigoljupcem- kupcem. Suprotno Thérèse, tužni knjižar ne voli automobile, zazire od brzine, u svome je bijegu inertan – on se od svijeta i svoje nesreće sklanja u papirnata utočišta od riječi. No, baš njemu takvome dogodilo se da svojim nevoljkim kretanjem, u vožnji koje se boji, poništi tuđe kretanje – očajnički trk napuštene djevojčice.

Dvoje faličnih odraslih, gorostasni Vollard i eterična gospođa Blanchot, prouzrokovali su tragediju jednog djeteta, no krivo je samo jedno od njih. Kad Evu vlastita majka odbaci, nepoznati muškarac najprije će je ne htijući dovesti do ruba smrti, a potom prigrliti kao svoju. Pri tome će u sebi otkriti osjećajnost koju je potiskivao još od svoga traumatičnog djetinjstva, misleći da je tako pametnije ili barem lakše.

Uvodni i završni dio romana ispripovijedani su u neutralnom trećem licu, dok je vremenski umetnuti središnji dio u ich-formi analepsa u Vollardovo turobno đačko doba, kada je kao odeblje siroče bez roditelja trpio svirepo vršnjačko nasilje. On koji je naprasno ostao bez djetinjstva, slično je nehotice učinio drugom biću.

Nimalo ga ne tješi što je taj udes tek rez u kontinuiranoj, iako ne posve opipljivoj obiteljskoj katastrofi Thérèse i Eve. Evu je djetinjstva lišila vlastita majka, a Vollard ju je na neki način, iako to ni njemu ni čitatelju nije lako shvatljivo, izbavio od tuge, napuštenosti i nesigurnosti.

Pierre Péju, potekao iz obitelji lijonskih knjižara, u romanu zdvaja nad zastarjelošću i očekivanom propašću koncepta malih knjižara, no Vollardovu starinsku trgovinu neće pomesti agresivni trendovi digitalnog doba, već banalna i time još tragičnija havarija. Samog Vollarda pak glave neće doći patološka plahost i potreba za osamljivanjem, nego uvjerenje da je razorio živote dviju osoba, djevojčice i njezine majke.

Nakon traume, dijete koje je silno čeznulo za majčinom toplinom i ma kakvim ljudskim kontaktom, postat će nedostupno, isprva u komi, potom autistično. A Etienne Vollard, dotada zatvoren i asocijalan, baš ovu bezglasnu djevojčicu odabrat će za interakciju, doduše jednosmjernu, i dozivati je k svijesti šapućući joj komadićke književnih tekstova. Dvoje nesretnika pomoći će jedno drugome, no pripovijest ostaje bez hepienda

Knjiga je ovo o trima razdirućim samoćama; o krhkosti djetinjstva, lomljivosti života, neuhvatljivosti sreće. Ovu prozu uklopljivom u sadržaj HKD Novosti – među tekstove namijenjene knjižničarima i profesionalnim knjigoljupcima – čini središnji protagonist, strastveni bibliofil koji svaki pročitan tekst zna naizust, knjižar koji poznaje baš svaku svoju knjigu: po samom izgledu korica, bijelih ili šarenih, Vollard učas može prepoznati gotovo svako izdanje, približan datum izdavanja, biblioteku, naslov, autora... Čovjek koji se knjigama prepušta strastveno i s povjerenjem onako kako to nije kadar činiti s ljudima.

Mala kartuzijanka nevelik je roman trodijelne strukture koji stane u džep ili elegantnu torbicu, ali oprez, ova mračna knjižica nikako nije prikladna za usputna čitanja na prozaičnim mjestima poput čekaonica i tramvaja. Riječ je o svojevrsnom bibioterapijskom tekstu za povlačenje od vreve, utapanje u tuzi do katarze i samoiscijeljenja. Poetičan je to roman koji se čita zbog atmosfere, manje zbog fabule i a priori zahtijeva specifično raspoloženje, a možda i određeno životno iskustvo, jer važnije ga je osjetiti nego razumjeti. 

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-