-
-
-
HKD
HRVATSKO KNJIŽNIČARSKO DRUŠTVO
-
-
 Prošli brojevi:
Broj 80, siječanj 2019.
Broj 79, listopad 2018.
Broj 78, srpanj 2018.
Broj 77, travanj 2018.
Broj 76, siječanj 2018.
Broj 75, listopad 2017.
Broj 74, srpanj 2017.
Broj 73, ožujak 2017.
Broj 72, siječanj 2017.
Broj 71, listopad 2016.
Broj 70, srpanj 2016.
Broj 69, travanj 2016.
Broj 68, siječanj 2016.
Broj 67, listopad 2015.
Broj 66, srpanj 2015.
Broj 65, ožujak 2015.
Broj 64, listopad 2014.
Broj 63, lipanj 2014.
Broj 62, travanj 2014.
Broj 61, prosinac 2013.
Broj 60, listopad 2013.
Broj 59, lipanj 2013.
Broj 58, veljača 2013.
Broj 57, listopad 2012.
Broj 56, lipanj 2012.
Broj 55, ožujak 2012.
Broj 54, prosinac 2011.
Broj 53, rujan 2011.
Broj 52, lipanj 2011.
Broj 51, ožujak 2011.
Broj 50, prosinac 2010.
Broj 49, rujan 2010.
Broj 48, lipanj 2010.
Broj 47, travanj 2010.
Broj 46, prosinac 2009.
Broj 45, studeni 2009.
Broj 44, srpanj 2009.
Broj 43, ožujak 2009.
Broj 42, prosinac 2008.
Broj 41, rujan 2008.
Broj 40, srpanj 2008.
Broj 39, travanj 2008.
Broj 38, prosinac 2007.
Broj 37, rujan 2007.
Broj 36, lipanj 2007.
Broj 35, ožujak 2007.
Broj 34, prosinac 2006.
Broj 33, rujan 2006.
Broj 32, lipanj 2006.
Broj 31, ožujak 2006.
Broj 30, prosinac 2005.
Broj 29, srpanj 2005.
Broj 28, ožujak 2005.
Broj 27, prosinac 2004.
Broj 26, srpanj 2004.
Broj 25, ožujak 2004.
Broj 24, studeni 2003.
Broj 22/23, lipanj 2003.
Broj 21, prosinac 2002.
Broj 20, kolovoz 2002.
Broj 19, travanj 2002.
Broj 18, prosinac 2001.
Broj 17, listopad 2001.
Broj 16, lipanj 2001.
Broj 15, veljača 2001.
Broj 14, svibanj 2000.
Broj 13, listopad 1999
Broj 12, ožujak 1999.
Broj 11, srpanj 1998.
Broj 10, ožujak 1998.
Broj 9, studeni 1997.
Broj 8, svibanj 1997.
Broj 7, rujan 1996.
Broj 6, veljača 1996.
Broj 5, listopad 1994.
Broj 4, rujan 1994.
Broj 1-3, lipanj 1992. - ozujak 1994.







-
-
ISSN 1333-9575
-
Broj 64, listopad 2014. :: Tema broja: knjižničarski aktivizam („freedom after speech" ili „sloboda nakon govora")


Knjižničari, zapitate li se ponekad zašto smo se školovali?

 

piše: dr. sc. Karmen Delač-Petković

karmen.delac-petkovic@skole.hr

 

Tekst knjižničarke Strojarsko brodograđevne škole za industrijska i obrtnička zanimanja u Rijeci, ujedno i doktorice informacijskih znanosti Karmen Delač-Petković ukazuje na rašireni problem (ne)vrednovanja knjižničarske struke i kompetencija pri zapošljavanju s kojime se i sama susrela. Uredništvo HKD Novosti smatra da se radi o važnome i osjetljivome problemu o kojemu treba javno razgovarati kako bi se pozicije koje su knjižničarska struka i kompetencije posljednjih godina zauzele na tržištu rada ne samo zadržale, već i učvrstile te zakonodavno i u praksi proširile. Dio je to, konačno, i knjižničarskog aktivizma kojeg ovaj broj HKD Novosti ima namjeru osvijetliti i afirmirati.

 

Pitate li se ikad zašto ste se školovale odnosno školovali za svoje knjižničarsko zanimanje? Ako već radite u struci, pitate li se hoćete li moći zadržati svoje knjižničarsko radno mjesto ili će uskoro možda naići netko „pogodniji“ tko će vas zamijeniti? A vi, koji tek tražite svoje radno mjesto u knjižničarstvu, mislite li da imate neke šanse, samo zato što imate diplomu (možda i radnog iskustva) u knjižničarskoj struci?

Svi mi, koji tražimo svoje knjižničarsko mjesto pod suncem itekako se to pitamo. Pa se tako, ponekad – kad se susretnemo s tom praksom – zapitamo kako je moguće da se na knjižničarska mjesta zapošljavaju osobe bez ikakve knjižničarske stručne spreme i tek s obećanjem „da će se upisati na knjižničarstvo“. Pitamo se kako je moguće da takva osoba ima prednost pred nekoliko (ponekad i desecima) drugih kandidata s odgovarajućom stručnom spremom. Pitamo se zašto katkad potpuno nekompetentne osobe imaju prednost pred, primjerice, doktorima znanosti iz područja knjižničarstva. Pitamo se, dalje, zašto radno iskustvo ništa ne znači pa će nam, u nekim slučajevima, tridesetogodišnji rad u knjižnici, objavljeni stručni radovi i dobivena priznanja odjednom postati otegotna okolnost pri javljanju na natječaje...

U školskom knjižničarstvu, odakle i sama dolazim, evidentno je neprepoznavanje knjižničarske struke i knjižničarskih kompetencija unutar obrazovnog sustava. Iako je školsko knjižničarstvo posljednjih dvadesetak godina nevjerojatno uznapredovalo, sada opet nailazimo na situacije gdje ravnatelji posve autonomno (školski odbori u načelu se u svemu slažu sa „svojim“ ravnateljima) na knjižničarska mjesta zapošljavaju nekompetentne, ali zato podobne kandidate. Osim, koliko-toliko razumljivih razloga zašto se to čini, imala sam prilike pri svojim vlastitim prijavama na radna mjesta čuti i da je nekvalificirana osoba zaposlena zato što je: „već radila u školi na nekom drugom radnom mjestu“, „a valjda i ona nekog vraga zna“, „mlađa je od vas“, „bliže stanuje od vas“, „ravnateljeva je prijateljica/rođakinja/etc.“, „i ona mora nešto jesti“, „nježna je“, „nije osuđivana“... Najviše od svega svidio mi se argument jednoga riječkoga osnovnoškolskog ravnatelja koji je, odbivši pedesetdvoje kompetentnih kandidata (!), bahato ustvrdio: „Jer ja tako hoću!“ I, naravno, proveo je svoju volju.

Nažalost, ovo nisu sporadične, već učestale pojave, kakvih je sve više i u drugim vrstama knjižnica. Lokalni moćnici odlučuju o svemu, ne snoseći pritom nikakvu odgovornost. Natječaji se sakrivaju od javnosti i sastavljaju tako da pogoduju samo jednom, unaprijed odabranom kandidatu. Pravilnici o stručnoj spremi zlorabe se te se osoba bez kompetencija drsko izjednačuje s onima koji ih imaju. Pri zapošljavanju se zlorabe i zakonske nedorečenosti pri čemu se ne postavlja pitanje koliko je moralno to što se čini. Dapače, odbijenim kandidatima se „dobrohotno“ savjetuje da ni oni previše ne razmišljaju o tome. Konačno, „mladi su, ima vremena...“, ili su „već stari pa će skoro mirovina“.

Očigledno je da ovaj problem ima više razina. Jedno je nepoznavanje i otvoreno omalovažavanje knjižničarstva kao struke, a drugo je moralna kriza i nepotizam koji prožimaju čitavo društvo. Došlo je vrijeme, kada se moramo zabrinuti i za struku i za status, pa ako hoćete, i za ekonomsku sigurnost školovanih knjižničara. A posebno velikog broja mladih knjižničara, koji nemaju apsolutno nikakvu mogućnost da se zaposle, budući da je struka ionako suficitarna.

Moramo se zapitati dokle ćemo trpjeti ovakve nepravde i nepoštenje. Hoćemo li šutjeti, pognutih glava – sretni što nas osobno nitko ne dira – ili ćemo se konačno početi boriti za sebe i za dignitet struke. Došlo je vrijeme da nešto učinimo. Očitujmo se, dakle, i osobno i putem strukovnih udruženja – ukazujmo na nepravdu i prosvjedujmo protiv nepoštenih načina zapošljavanja.

Što još možemo učiniti? Počnimo od zakona. Ako su zakoni nedorečeni, zastarjeli ili, ukratko, loši – mijenjajmo ih! Zašto se Pravilnik o stručnoj spremi učitelja i stručnih suradnika ne može promijeniti? Zašto se na sva radna mjesta, primjerice u srednjoj školi, mora zaposliti kvalificirana osoba, a samo u knjižnici – ne mora? Mijenjajmo to!

Upravo je završila stručna rasprava nakon koje će uslijediti javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Koliko se nas javilo s primjedbama na prijedlog Zakona i potrudilo da se unesu poboljšanja? Jeste li se vi javili? Jeste li voljni nešto učiniti na tom planu? Ili ćete samo čekati da se stvari same promijene? Ništa se neće promijeniti nabolje bez našega nastojanja. Na lošije vjerojatno hoće.

Stoga, kolegice i kolege knjižničari, ne dopustimo da dođe dan kada ćemo se svi pitati: „Zašto smo se školovali?“

-
-
-
  webmaster  |   autorsko pravo © HKD, 2004
-
-